Maksim Lutovac - Drug

Dva polja u jednoj knjizi

Pred nama je neobična knjiga, knjiga o životu koji je beskrajno polje, kao što je šah beskrajno polje.

Neobična knjiga kao što je neobičan i njen autor. Pisana srcem, ali znanjem i promišaljanjem, vrhunske pismenosti, pronicljivih zapažanja. Istorija šaha u malom. I života u velikom! Od kamenčića iz Dapsićke rijeke, koje je dječak Maksim sakupljao i stavljao pod slamaricu, nagovještavajući svoj neobični životni put, uvod je u neku vrstu igre, koja će se kasnije pokazati kao šahovska, sa kojom će prvi doticaj imati u Domu za nezbrinutu djecu u Kotoru. Šah će ga kasnije pratiiti kroz život, a odnos će se pretvorirti u posvećenički. Bez posvećeništva nema djela. Šah je najintelektnija igra, vrhunac čovjekovog uma, saznanje nad saznanjima. Kao što je velika literatura, igra riječima.

Lutovac knjigu Drug koncipira: od partija šaha i zanimljivih priča — partija života, sjećanja, te je neka vrsta memoara, bolje reći antimemoara. Bez literarnih partija ne bi bila toliko zanimljiva, osim za igrače i tumače šaha.

Ovako je zanimljiva i za druge čitaoce. Dvostruka zanimljivost, višestruka značenja. Nauka i literatura. Pravljena u borhesovkom maniru — lavirint za radoznale.

Njene staze se udvajaju i spajaju. Šahovski udžbenik, literarna knjiga.

Umješnost koju je Lutovac pokazao u knjizi „Bar grad feniks”, u kojoj neimarskom vještinom oživljava jedan nestali grad, praveći ga od raznorodnog nepropadljivog materjala: fakata, legendi, citata, hronika i ljetopisa, domišljatihi originalnih dopisivanja, knjiga ne prestaje da fascinira. Fascinacija ne izostaje ni sa knjigom Drug.

Kao što je šah i umna i zaumna igra, tako je knjiga Drug i umna i zaumna, pjesnička. Prepuna tajnovite poezije koju nose i šah i život. Igre u stalnom umnožavanju, do beskraja. Crno bijela se polja smjenjuju, a beskraj širi. U proznim cjelinama kao u partijama šaha.

Biće šaha i biće života — u knjizi su jedno Biće!

Život je kao partija šaha, to na najljepši način kazuje knjiga Drug.

Autor se sjeća ljudi, velikih partija, velikih igrača, vrhunskih rješenja, sjeća se malih stvari i malih doživljaja, koji u knjizi dobijaju trajnu dimenziju. Nema malih stvari i nema malih događaja. Autor se sjeća djetinjstva, životnih početaka i pretvara ih u svoj amarcord, trajniji od života, u šah i literaturu.

Ukratko i uširoko, Knjiga budi ljubav, intrigantna je.

U njoj ima stihova, poezija treperi od Omara Hajama do naših dana. Trajno stanje duha!

Tekst zaključujem divljenjem i ljubavlju za mog i profesora mnogih generacija Maksima Lutovaca, koji je znao i umio da budi ljubav za književnost, jednako kao i ljubav za šah.

Figure šaha i figure života — besmrtni su bjeluci koje vaja čovjekov um i mašta, Vrijeme — taj vajar neumorni! Jednako kao Dapsićka rijeka, neumorna u svom toku.

U Herceg Novom, novembra 2023.

Miraš Martinović

* * * 

Crtica o autoru

Rijetko sam sretao ljude koji podjednako dobro govore i pišu kao Maksim Lutovac. Ne znam i nikada neću odgonetnuti da li je bolji orator ili pisac. Prijatelj sa Maksimom Lutovcem postao sam poslije mnogo godina pripravničkog staža: prvo kao đak Barske gimnazije u kojoj je bio direktor, pa kao učesnik mnogih šahovskih događaja u kojima je upravoon držao kormilo.

I da vam kažem: nema tih para koje bih mijenjao za naša druženja petkom kada izađe bilten za vikend i kad, uz kafu, sok od jabuke ili sladoled, ispunjavamo tiket za kladionicu, na sitno, sve snujući snove o velikomdobitku.

I kad, poslije toga, zadovoljni ispunjenim tiketom koji mora biti dobitnički (a nije nikad) lagano, korak po korak, odšetamo do mosta rijeke Željeznice, praćeni onim krupnim, zdravim barskim suncem. Na tom potezu, od glavnog gradskog trga, do ušća Željeznice u more, čuo sam bezbroj anegdota od svog prijatelja. Uvijek su to bile životne, zanimljive, nikad dvije iste, priče.

Bio bih autor sjajne knjige pripovjedaka da sam imao spisateljski nerv i snimio sve što je on tu, pod vedrim nebom, godinama besjedio. Ponešto sam zabilježio i u „Barskim pričama”, ali najdugovječniji direktor Barske gimnazije, ponavljam, nije dva put ispričao istu priču i mnogo toga je ostalo da lebdi iznad lijepe barske doline ili se, na žalost, već otisnulo iznad vrhova Rumije, izgubljeno zauvijek.Naše prijateljstvo nije uspio da natruni čak ni nekadašnji ministar odbrane Njemačke Folker Rije. A mogao je…

Maksim je, naime, imao običaj da za vrijeme takozvanih neobaveznih, brzopoteznih šahovskih partija, ponavlja neku svoju kovanicu i tako protivniku odvuče pažnju sa šahovske table. Mislim da je naš prijatelj iz Sarajeva Rade B. To osjetio na svojoj koži, pošto bi mu Maksim u kritičnim momentima nekoliko puta plasirao stih: „Gde si, Rade, što kosiš livade!” A kad Rade počne da misli o livadama, kosidbi i lijepim danima mladosti, đavo odnese partiju. Ja sam se suočio sa stihom „Folker Rije bradu brije”. Shvatio sam da sam poražen uz pomoćtog njemačkog političara.

Naravno, sve je ovo dio legende o profesoru Maksimu Lutovcu, prvaku Crne Gore u šahu 1963. godine, nacionalnom šahovskom majstoru, autoru čudesnih knjiga „Šahovski vijenac”, „Vrtovi drevne igre”, „Bar — grad feniks”, direktoru Barske gimnazije punih 28 godina.

I da, kada smo kod gimnazije: imao je još jedan dar — umio je lako, sa puno takta i šarma, uvijek u cilju neke plemenite misije, da okupi bivše gimnazijalce, dobre đake. Gimnazija je u njegovo vrijeme bila ponosna na nas, mi još više na nju.

Što god da smo zajedno radili na njegovoj strani bilo je pregnuće.

Noć uoči jedne od njegovih operacija s neizvjesnim ishodom, Maksim me pozvao da se nađemo i pozdravimo. Sve vrijeme u jednom kafiću na pola puta od naših stanova, on je mene kuražio. Smijao se grohotom kao da sjutra ide u Hamburg da mjeri pritisak. Otišao sam kući sa čvrstim uvjerenjem da čovjeku sa takvim optimizmom i vjerom u život ništa ružno ne može da se dogodi. I nije.

Prepričaću vam jedan naš nedavni susret. „Jedva čekam da obnovimo one naše čuvene turnire „Sozina” — rekoh — „samo pod drugim imenom.” „Nemam ti, Mićo, ja više snage za to.” „Pa to i čekam, da postanem direktor Memorijalnog turnira Maksim Lutovac”. „E, pričekaćeš na to!”

Milan Vujović

Bar, 2016