Milojka Banduka Jovović- Ili nikad dosta duše

Milojka Banduka Jovović

Književnost je neprestano putovanje, sa neizvjesnim stanicama i sa nezahvalnim prtljazima. Gdje god se stigne nije lijepo kazivanje i nije jedina objava. I ne treba se povjeravati dok još propjevavaju zablude, dok se pred riječima  oglednemo, često i zanijemimo, tjeskobom u sebi, nerazumijevanjem svijeta. Pisci su sumnjiva lica pred književnim porotama i  nevjernim, mrzovoljnim sudanijama.

Milojka Banduka  Jovović se ogleda u raznovrsnim žanrovima, utkana u narodni srbski jezik, u svetosavsku bit i daruje nam  vrijedan književni opus, sa stihom utjehom, zaustavljenim bljeskom haiku slikokaza, lucidnim aforizmima a sada se darovito iskazuje pletom pripovjedačkog veza, kroz bravuru riječi prisjećanja „ Ići da ne stigneš.“ Znao je Gaj Plinije Stariji da kaže:

                             „Nije nužno živjeti, nužno je hoditi.“

Možda u dokolici, ali je mučno ono seobanje nevoljno što ostavi trag i duši i raspara srce. Kako prekomponovati slike viđenog, doživljene boli, koja nije samo literarni sadržaj već boli iz užasa arene života, koja stravi , drugačije opominje i ranjava, ona razočarenja što su prokapala mržnjom i iznevjeravanjima.

Suština kratke forme jeste precizno komponovanje, organizacija vremena, kroz psihološko proživljavanje glavnih junaka, ne razlivanje, već  sužavanje, kroz dogodovštine, detalje običnih ljudi, kroz čiju prizmu se autorka fokusira na one male stvari koje čine i upotpunjuju pojedinca. Da li je to sreća, tuga, obično disanje ravno pjesmi, tragediji ili izbavljenju, od koji se sastoji naša avantura zemaljskog hoda. Ko će to znati?

                               „Krhko je znanje.“

 A pisci tu svoju drugost, da sagledaju činjenice neobičnije, nose kao svoje prokletstvo, sudbinu, ili zlovolju pred zamršenim lavirintima koje novi trenuci donose kao neprestana iskušenja i suočavanja koliko sa sobom toliko sa drugima, sa ne-ja.

Spisateljica   je tu ekonomičnost vješto organizovala, kroz fleš, sadašnjeg i negdanjeg sa akcentom na dominantnu, zaista efektnu poentu, koju odavno nijesmo osjetili u našoj literaturi, kako neko reče od „zlih volšebnika“ i nedobronamjernih gostiju.Ona se fokusira na najbitnije, na one situacije koje mijenjaju nosioce priče  u susretima sa nepredviđenim, tajnovitim, slutom da se nešto može desiti dramatično, kobno, neželjeno pred novim usamosebljenjima  i opreznostima.

„Vrijeme se razvuklo. Nikad da sazna za majčinu adresu. Tuđa milošta bila mu je sve dalja i dalja. Vraćao se neposlatom pismu. Vadio ga je sa dna kutije za knjige. Skupljala mu se gorčina. Davila ga. Lice ozbiljno. Zamišljeno. Ščepala ga kandža života.

(„Ščepala ga kandža života“)

Knjiga otvarajuće proze, koja prodire do srži do znatiželjnih čitača, naprosto izaziva i stvara nemir čula, bunta, prkosa, gorčine, neveselog otrežnjenja. Sve se to našlo pod prizmom Milojke Banduke,Jovović tražeći aktivnost , protest, mir, gubeći i opet budeći nadu u spasenje  iz neprijatnih situacija. I  hodati, gledati vidno i nevidno, ne posustajati, otresti čemernice i gladnice, svakome dobrim očima, osvijetliti  put.

I čovjeku i tici i zori.

Utjehe nije u književnosti, bez da bude laž i opsjena, kako pripitomiti bezum,

 „jer slavuji  dragi moj pesniče ne mogu opjevati tragediju svijeta“( Sajfert)

 ali  mi nemamo drugi, ponovljeni tren,  ako  ne možemo grubost iščistiti,  pomilovati možemo, pa neka bude  šta bude.

Knjiga se sastoji od nekoliko ciklusa, Vrijeme ućutkalo ljubav, Djeca u kandžama života, Zemlja čovjekom zagađena.

 Pisac nam daje sabirnik različitih pojava, pošasti u koje je ogreznuo, posrnuo ovaj  naopaki svijet, bez onih vrhunosnih kategorija bez kojih je samo pustina , a to su ljubav, dobrota, požrtvovanje, plemenitost, hrabrost.

Milojka je ubjeglica u poeziju, čistu riječ, koja kroz ućutkano, zaključano vrijeme, ne gubi nadu u ono drugo, svijetlo, da će se stići, ma koliko bile svadljive obale, blagom riječju, oslobođenog dragog srca.

Zna ona iskustveno da je dugo do dovijek, do tog dragocjenog lijeka odbola, da zacijeli, pomiri, svu zamršenost naših sudbina i nesreća, na vjetroboju, nemir-polju, u našem stranstvovanju neželjenom, a katkad i dobrovoljnom, jer se ne razumijemo. Za ljepotu naših očiju, svijet je zažmurio, opoganio naša nadanja i sablaznio, starim zađevicama, podjelama, tvrdoglavostima, predubjeđenjima, religijskim i etničkim, u sveopštem slomovratu, onoga što se nazire kao kraj civilizacije.

Mi smo suviše mali, bez obzira na ime, nebitni u doktrinama velikih, samo smo moneta za potkusurivanje,  kolateralna šteta njihovog  cinizma i poremećenih  umova.

Pogotovo mi Srbi, nikako se ne uklapamo u tu projektiovanu priču, umoljeni bombama i nagrađeni novotraženjima koje su na granici ludosti i nipodaštavanja samog sebe, da pronijemimo i beslovesno se utopimo u to ništa, europskih vidionika demo(n)kratije.

Poželjno bez tradicije, bez jezika, gusala i narodnog predanja koje nas je održalo sve ove vjekove, u kojima je smrt bila duža od života, gdje su očevi umirali za tren a sinovi čitav život.

Od tog nijesu pošteđeni ni najmlađi, užasnuta su njihova djetinjstva, ti mali ljudi tek odrastaju i traže svoje parče  vedrog neba, često bez najbližih, koje je unesrećio i razdvojio rat, da u samštini, svojom i Božjom milošću prohodaju kroz trnje do zvijezda, ničiji, ostavljeni, suvišni.

Takvo je i odrastanje u domu za nezbrinute, siročad, socijalne slučajeve, sve ono što se mora preživjeti, ali ostati čovjek, jer tuga je i muka i smrt svačija, bez obzira na kojoj smo strani.

Knjiga Milojke Jovović je knjiga za sve, jer ona zna dobro da je život uvijek nešto drugo. Ali naša žeđ za srećom nikada ne prestaje, ma koliko bile jake barijere i nepovjerenja, ljubav pripada svima i grije i najtvrđa srca.

Da parafraziram  glavnog glumca  u filmu Kuduz Jusufa Keča koji kaže:“  Kako čovjek da se bori protiv sile kad je ne vidi i kad je ne zna“, muka je tek boriti se protiv vidljive sile,  i protiv sebe bezdušnog, protiv dojučerašnjih poznatih lica, a da u svemu tome ne posrnemo, da ostanemo ljudi.

Bolje poruke i nema za ovu knjigu sabirnicu za dušu melemnu, jer nikad dosta duše, dok je neba i radosnih proljeća.

Milojka Jovović je knjigom „Ići ne stizati“, stigla onim putem za rijetke poklonike neuništive ljubavi, proznim hodočašćem, u sveopštoj molitvi, tihovanki, punih očiju,  pa iako zasuze, za sve nas. Ili kako optimistički kaže:

„ Sve je krenulo na bolje.Stvarala se tiha harmonija života. Između Neba i Zemlje oljubavilo. Svitalo je u duši.

(“Miris tamjana“)

Ako umijemo čuti, osjetiti, doživjeti i zamisliti se.  Ako jesmo ljudi.

U Podgorici, uoči sv.Luke  2020.                   Mr Slobodan M. Čurović Apis