Moje parče neba – Jelena Grbić

Mala spomenica zahvalnosti - Aleksandra Marilović

                                                    (recenzija)

Zbirka pjesama Moje parče neba autorke Jelene Grbić, pored toga, što je njen lični mali moli­tvenik, sabesjednik u samoći i tišinama ova knjiga jeste materijalni dokaz njenih samois­ pitivanja, lirski predah duše pjesnika. Potpu­ no svjesna molitvenog obrazovanja pjesnikinja veli:

Hvala za bolne trenutke koje mi šalješ, / bez njih ne bi bilo pokajničke molitve, / ni duši spasenja.

Itekako, nailazili su Jeleni trenuci sa­ moispitivanja kada njena savjest nije mogla da je oslobodi kao potpuno nevinu. Smiraj bi često nalazila u toplom krilu svetiteljki i Bogomajke:

„ Molitve svoje prinosim Tebi Majko Sveta, / I srce puno nemira smirujem na Tvome dlanu…“

Svoj unutrašnji život ona bogati čitanjem i intertekstualnim dijalozima sa drugim pjesnicima (Desanka Maksimović).

Ptice, priroda, pjesnici i svetitelji ispo­ vijednici su Jelenini. Toplu emotivnu tonalnost možemo čuti u njenim pjesmama o zavičaju koje svojom iskrenošću prevazilaze, inače, tzv opšta mjesta pjesnika:

Od svih tuga, boli i nemoći / Sklonila me moja Brankovina…

I kao da je ovaj „zavičajni ciklus“ nekako i najuspjeliji u Jeleninoj zbirci. Bez slatkaste patetike:

Kad bi mene ruke poslušale / Divan portret tad bi naslikale / To bi bila slika, lepotica.

/Dala bih joj ime: Zabrdica!

Autorka nije svjesna da je već naslikala željeni portret zavičaja – lirski portret!

Uprkos životnim nedaćama sa kojim se, istini za volju, hrabro hvata u koštac pjesnikinja pred Božijom kreativnošću djetinje pršti od radosti, sigurna i uljuljkana u zelenom krilu njene Brankovine:

Tamo su sve / Mile uspomene, / Meni, ljudi dragi, / I crkvica bela.

Mudro, kao i svaki drugi pjesnik, ona pro­ vlači svilen konac svojih osjećanja kroz goblene lirskih slika zavičaja i prirode:

Često se oblaci nadviju nad polja cvetna / I svuda bude tama / Makovi skupe latice svoje meke. / Poteku bujice bola i tuge / I gorkog očaja, duboke reke…

Nošena životnim nedaćama Jelena kao žena nije ogorčena a kao pjesnik nije dekadentna. Itekako zna da prašta, sanja i voli a svojom poezijom daruje snagu i volju za životom. Ovo je, prije svega, hrabra knjiga koja je još jedan biser na oreolu veličanstvenog djela Božijeg. Stihovi su himna i pohvala ljepoti za koju su ljudi bogati zdravljem ostali hendikepirani i ubogi, tako da je ova knjiga pjesama i mala spomenica zahvalnosti.

Grčki filozof Epiktet davno, davno prije je kazao:

„Kada zatvoriš vrata i nastane mrak, nemoj nikad reći da si sam jer nisi: Bog je s tobom i tvoj Duh je s tobom. A šta će njima svjet­ lost da vide šta radiš?“

Ovo je Jeleni poruka od mene: nisi sama s tobom su tvoji čitaoci i svjedoci melanholične ljepote koja nam je, dok smo ovdje zajedno data.

Aleksandra Marilović