Na krilima mašte - Radojka Mugoša Petrić

Na krilima mašte

Šta sve može moja mašta, čak i krila da mi da. Svuda, me je vodila, čak i do te zemlje čuda.Putovala sam dvije noći i dva dana do čarobnog drveta kao iz bajke. Umjesto lišća, imala je male zvončiće boje zlata. Uspavala sam se slušajući ih kako zvone božićnom melodijom. Odjednom ispred mene se stvorio zvončić. Napravio je jedan krug oko mene i čarobnog drveta.

Ne samo da sam se smanjila, već i dobila krila.Pokušala sam da letim, sve dok nisam glavom udarila u jedan list, tj. zvono. Imala sam osjećaj da mi glava zvoni.

Nasmijao se i uveo me u rupu čarobnog drveta. Vidjela sam detlića sa čekićem u krilu. Popravljao je obuću stare gospođe sove. Spustili smo se niz stare stepenice sve do zemlje vila. Znate šta je čudno? Imale su repove sirena. Letjele su oko nekog strog broda sakupljajući stare novčiće. Prišla mi je jedna od njih, dala novčić pokazujući na drveni kovčeg. Kako sam ubacila novčić, kao u kosicu kod kuće, krila su nestala, a ja sam bila u nekom lavirintu bez putokaza. Počeo me je juriti bezglavi konj. Pokušala sam trčati, a nisam mrdala sa mjesta. Čula sam glas patke.“Klizaj”. Nisam se osvrtala, klizala sam, sve dok nisam udarila u crveni žbun. Na njemu su bila otvorena vrata i skotrljala sam se do strog podruma, gospođe su dva goluba igrali pikado, skidajući svoje perje i bacajući ga u metu. Ispod stola je sjedio pas koji prede, a na staroj gredi miš je lajao na mačku. Spustila sam se niz tobogan kod šporeta i upala u vodu. Mislila sam da ću se udaviti, al umjesto nogu dobila sam veliko peraje. Oko mene su plivale pčele i skupljale bisere iz školjki. Jedna od njih je ispustila svoj i ja sam je

uhvatila. Mnogo se naljutila i počele su zujati na mene. Bježala sam do grede na kojoj miš laje. Oboje smo pali. Počeo je i on da je juri i laje. Golub je pogodio pčelu umjesto pikada. Bježala sam dalje, klizajući na bezglavom konju, koji me je zabacio sa leđa. Odnekud se stvorila zvončica, ponovo napravila krug oko mene. Poletjela sam, letjela i izletjela iz drveta. Vjetar dunu, zvončić pođe, opet me udari u glavu. Glava mi je zazvonila, a ja se vratila u svoju veličinu.Pojurio sam na voz, dva dana i dvije noći putovala do kuće. Šta sve može moja mašta, krila da mi da, brige zada, ali i kući bezbrižno vrati.

Radojka Mugoša Petrić

*

Radojka Mugoša-Petrić rođena je 1965. godine u Titogradu, današnjoj Podgorici, gdje živi i stvara. Pisanjem se bavi od rane mladosti. Ovo je njena peta knjiga:

-“Zjenica sna”  (2013) – poezija za odrasle -izdavač Udruženje književnika i umjetnika “Sjeverac”,

-“Ne briši suze”– (2015) - poezija za odrasle - izdavač Udruženje književnika i umjetnika “Sjeverac”;

-“Ne dam da ljubav umre” – proza -  (2017) –Udruženje književnika i umjetnika “Zenit”;

-“Kameni slog” – (2020) - poezija za odrasle - izdavač – VBR “Grafika” i

-“Rodila se pjesma” –  (2021) – poezija za djecu - izdavač Udruženje književnika Crne Gore.

Član je Udruženja književnika „Crne Gore“, Udruženja književnika i umjetnika „ZENIT“ iz Podgorice,  gdje je i jedan od osnivača;  Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade - UCPDM, član je Književnog kluba ,,Skadarlijska Boemija“ iz Beograda, član je udruženja ,,Zlatna riječ" iz Austrije. Zastupljena je u više knjiga, zbornika i časopisa. Njeni radovi prevođeni su na engleski, njemački, španski, italijanski i ruski jezik.

Više puta je nagrađivana i pohvaljena.