Mirko Popović (Slivno, 1944, Hrvatska) živi u Sarajevu od 1960. Po struci (bio) pravnik, danas penzioner. Poeziju i prozu objavljuje u velikom broju književnih časopisa u BiH i Hrvatskoj, te na Radio-Sarajevu. Objavio zbirku proze Tamno sunce (1999.) i zbirku poezije Berba rose (2001.). Dobitnik nagrade za književnost Dubravko Horvatić 2010. u Zagrebu.
*
VJEROVANJE
vjeruje
da ću doći
samo sam zaspao
u popodnevnoj melankoliji
bijelih školjki
kaže
doći ću jednom
uz rijeku bez nevjerice
lica oblikovanog
u neuništivoj
njenoj vjeri
i mantri
vječne
svjetlosti
očinje
vjeruje
da doći ću
da samo pišem
o noćnom vjetru
koji me uspavao
u trstikama
ŠETAŠ STRADUNOM I GLEDAŠ GOLO NEBO
Putuj po tragovima lišća
Koje je voljela
Nek se podižu vode
Neka val se razlijeva žilama
I žalima bezglasja koja ostaju
Per omnia saecula
Premosti nepremostivo nek uzdah
I san zapisuju šapat pod palmama
Cvat ruže u tajni njena lica
Pođi po tragovima lišća
Preko noći potopit će se
Venecija mladosti
Čempresi i sjene
Vjetar u njenoj lepršavoj haljini
Razigran otvori oči
Skamenjeno je golo nebo
I kasno sunce što razlijeva se
Glatkoćom njenog uzglavlja
UZ NIJANSE BEZBOJNE INFUZIJE
Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Zašto li se sjetih
ljubavnoga pisma
od prije mnogo godina
koje se zaustavilo u jednoj
od zaboravljenih ladica
U nedostatku cigareta
i navali glasne tišine
sred bijeline zidova
melankolično ga ispratih
među zvijezde da ozvuče
te nenapojene priče
Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si
Pred san zagrljen zanosom
slušam kako kako jedna sestrasa
s vrata bolničke sobe
smješkom demantira
moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonÄ niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao
i udahnjuje svjetlost oku
NA VERANDI
kao da mi je poznat
taj zeleni vjetar nad neretvom
ali ga ne čujem
jer usamljena prolaziš
prozračnim predjelom
nosiš nečiju nostalgiju
dok zadihan
iz neobjašnjivog rakursa
vidim
beskrajnu modrinu neba
kao da mi je poznat
neispričan predio svijeta
a s njim se dopunjujem
ZOV
Čuješ ga
Na žalima vremena
U nemiru u nadi
U klasju toplih zima
Sretaš ga
Kao nesmirenu
Jeku bumeranga
Kao radost
I tugu
Nasmiješiš se
Njegovom smiješku
Na crno-bijeloj slici
Oronulog zida
Svijetlom suzom
Nad snjegovima što kopne
Oko seoskih kuća
U kojima je ostao
Miris tvoga odrastanja
Čuješ ga
Neartikuliranog
Istrošenog
U iverju zaboravljene
Hladne večeri što želi
Bijela jedra razapeti
Nečujnom toplinom
Oko srca
MALA SKRIVENA RADOST
Podmlađivane proljećima
I uzaludnostima
Tvoje su ruke zaspale.
Još samo mašu usnulim
Neponovljivostima
I podsjećaju
Da žele letjeti
Jer čujna je slika
Usječena u misao usamljenih.
Žele jer smiješe se iz korjena
Požutjelih trava u kolovozu
I poput zimzelena izrastaju
U malu
Skrivenu radost.
TAJNA
Plovim
s tvojom malom rukom
u ruci sve dok jutro
nezadrživo naraste
do zvijezda
.
Zadrhtim
jer ne znam
je li stvaran bio poljubac
ili je dječački san
sve više cvjetao
pred sjajnim licem
Proxime Centauri
u prozoru