Predstavljamo – Mirko Popović

Mirko Popović (Slivno, 1944, Hrvatska) živi u Sarajevu od 1960. Po struci (bio) pravnik, danas penzioner. Poeziju i prozu objavljuje u velikom broju književnih časopisa u BiH i Hrvatskoj, te na Radio-Sarajevu. Objavio zbirku proze Tamno sunce (1999.) i zbirku poezije Berba rose  (2001.). Dobitnik nagrade za književnost Dubravko Horvatić 2010. u Zagrebu.

 *

VJEROVANJE

vjeruje
da ću doći
samo sam zaspao
u popodnevnoj melankoliji
bijelih školjki

kaže
doći ću jednom
uz rijeku bez nevjerice
lica oblikovanog
u neuništivoj
njenoj vjeri
i mantri
vječne 
svjetlosti

očinje

vjeruje

da doći ću
da samo pišem
o noćnom vjetru
koji me uspavao

u trstikama

ŠETAŠ STRADUNOM I GLEDAŠ GOLO NEBO

Putuj po tragovima lišća
Koje je voljela
Nek se podižu vode
Neka val se razlijeva žilama
I žalima bezglasja koja ostaju
Per omnia saecula

Premosti nepremostivo nek uzdah
I san zapisuju šapat pod palmama
Cvat ruže u tajni njena lica

Pođi po tragovima lišća
Preko noći potopit će se
Venecija mladosti
Čempresi i sjene
Vjetar u njenoj lepršavoj haljini
Razigran otvori oči
Skamenjeno je golo nebo
I kasno sunce što razlijeva se
Glatkoćom njenog uzglavlja

UZ NIJANSE BEZBOJNE INFUZIJE

Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Zašto li se sjetih
ljubavnoga pisma
od prije mnogo godina
koje se zaustavilo u jednoj
od zaboravljenih ladica
U nedostatku cigareta
i navali glasne tišine
sred bijeline zidova
melankolično ga ispratih
među zvijezde da ozvuče
te nenapojene priče

Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si

Pred san zagrljen zanosom
slušam kako kako jedna sestrasa
s vrata bolničke sobe
smješkom demantira
moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonā niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao
i udahnjuje svjetlost oku

NA VERANDI

kao da mi je poznat
taj zeleni vjetar nad neretvom
ali ga ne čujem
jer usamljena prolaziš
prozračnim predjelom
nosiš nečiju nostalgiju
dok zadihan
iz neobjašnjivog rakursa
vidim
beskrajnu modrinu neba

kao da mi je poznat
neispričan predio svijeta
a s njim se dopunjujem

ZOV

Čuješ ga
Na žalima vremena
U nemiru u nadi
U klasju toplih zima

Sretaš ga
Kao nesmirenu
Jeku bumeranga
Kao radost
I tugu

Nasmiješiš se
Njegovom smiješku
Na crno-bijeloj slici
Oronulog zida
Svijetlom suzom
Nad snjegovima što kopne
Oko seoskih kuća
U kojima je ostao
Miris tvoga odrastanja

Čuješ ga
Neartikuliranog 

Istrošenog
U iverju zaboravljene
Hladne večeri što želi
Bijela jedra razapeti
Nečujnom toplinom
Oko srca

MALA SKRIVENA RADOST

Podmlađivane proljećima
I uzaludnostima
Tvoje su ruke zaspale.
Još samo mašu usnulim
Neponovljivostima  
I podsjećaju
Da žele letjeti
Jer čujna je slika
Usječena u misao usamljenih.
Žele jer smiješe se iz korjena
Požutjelih trava u kolovozu
I poput zimzelena izrastaju
U malu
Skrivenu radost.

TAJNA

Plovim
s tvojom malom rukom
u ruci sve dok jutro
nezadrživo naraste
do zvijezda

.
Zadrhtim
jer ne znam
je li stvaran bio poljubac
ili je dječački san
sve više cvjetao
pred sjajnim licem
Proxime Centauri
u prozoru