Predstavljamo - Duška Kontić
EVOLUCIJA EMOCIJA
U ljubav obojimo
Svijet
Udahnimo život
Beskućnicima
Milosrđem...
Evolucija empatije
Nek zablista
Svemirom...
Okrepljen putirom
Medovine
Pupoljak preobražen
U gizdavu rozu ružu
Ružno pače
Bijeli labud postaje...
Fascinacija ljepotom
Otvara oči
Slijepom prosjaku
Odbacuje prljave
Haljine
Vjerom osnažen
Ulazi u rajski vrt
Počasni baštovan
Grli poniklo cvijeće
Zaliva ga vodom
Sa izvora Života.
ZALAZAK SUNCA
Krvavi zalazak sunca
Iza borovih grana u
Ćudljivoj stepskoj vučici
Urlikom odzvanja
Zagledana u omamljujuću
Svjetlost odlazećeg dana
Priziva daljine sa sjetom
Srce se steže
Davne slike veže
U tugovanku
Za izgubljenim djetetom
Veze uzdisaje na
Košulji bola
Priziva sunčeve zrake
Da prigrle ispod srca
Žeženu jed
Prebace je pod oblake
Oslobađajući je
Trule istrošenosti
Praznine i očajanja.
Purpurni zalazak sunca
U ranjenoj vučici
Lelekom odzvanja.
NEBESKO OGLEDALO
Ogledam se u ponoru strasti
Uzborkano more u paloj priči
Tonem u suri bezdan propasti
Raspamećena bol na sreću liči.
Poigravaju se kroz nemire talasi
Rasrđeno nebo se ogleda u njima
Prazne mreže privlače umorni alasi
Rijeka žali za prošlim vremenima.
Opasne vode virovitog kruga
Približavam se hitro u neznanju
Povlači me raskalašna duga
Nebu hrlim u poznom nadanju.
Bog oblikuje ponore i zore
Kad bi dobro zlo pobijedilo
Primirilo bi se sinje more
Ogledalo se ne bi razbilo.
PRAMEN MAGLE
Molitva tvoja više nisam
Povjetarac kovrdže nosi
Zvijezdu na dlanu stiskam
Pramen magle ti u kosi.
Nisi me zaboravio... znam
Čežnja ti u prstima dobuje
Raspomamljeni, sluđeni plam
Ranjenu ženu liže i obljubljuje.
Ni misli ti moje ne dam
Ni jednu riječ ti neću reći
Pa i Bogu dušu da predam
Muk želje u zapaljenoj svijeći.
Kako boli noć čemerna ova
Predugo me lomi i traje
Danak krvavim stihovima
Na srcu ožiljke razaznaje.
Ostavljam ti zrele kupine
Oštre drače mi ruke krase
Razgranaše se crne trnjine
Zvijezde se u mukama gase.
Otrovane gloginje ječe divljinom
Paraju vrelu, ostrašćenu kožu
Zagrmjelo nad starom planinom
Oglodano srce na oštrom nožu.
MAGIJA ZORE
Magija u žudnoj zori
Zgazila srp mjeseca
Prevarena šuma gori
Prekiden korjen jeca.
Misteriozni jahači tame
Nevidljivi galopiraju nesnom
Na vranim konjima osame
U naumu strašnom, obijesnom.
Začarani izvori u silnom strahu
Opominju zoru tužnom jekom
Na otrove u palom oblaku
Zaogrnute magline lelekom.
Potrošene kopite odzvanjaju
Zviži neravnomjerna škripa
Potoci bistre izvore sanjaju
Mistično jutro bez konjanika.
*
Duška Kontić rođena 1958. godine u Zenici. Osnovnu i srednju školu završila je u Nikšiću. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Pisanjem se bavi još od djetinjstva. Član je Književne zajednice ,,Mirko Banjević" iz Nikšića u okviru koje je izdala zbirku poezije ,,Nemirni smiraj". Takođe je član Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika ,,Nekazano" iz Bara i udruženja književnika i umjetnika "Zenit" iz Podgorice sa kojima ima uspešnu sinergiju. Sarađivala je u zbornicima i časopisima u regionu u okviru kojih su zastupljene njene pjesme. Pjesme su joj objavljivane u antologijama širom svijeta.