Predstavljamo - Ivan Hristov, Bugarska

Ivan Hristov rođen je 1978. godine. Završio je bugarsku filologiju na Sofijskome fakultetu „Sv. Kliment Ohridski“. 2001. godine dobiva prvu nagradu za poeziju na Nacionalnom studentskom natječaju za poeziju Šumen 2001.; 2002. godine sa svojom prvom zbirkom poezije Zbogom, devetnaesto stoljeće osvaja nagradu za poetski debi na Nacionalnome natječaju Južno proljeće; 2004. godine objavljuje drugu zbirku poezije Bdin, koju je književna kritika dočekala s velikim interesom. Knjiga je 2006. godine nagrađena nacionalnom književnom nagradaom Svetlostruj. Stihovi, recenzije i članci Ivana Hristova objavljivani su Književnim niovinama, dnevnim listovima Kapital i Sada, časopisu Hemus (izdanje Bugara u Mađarskoj), te na književnim web sajtovima www.slovo.bg, www.liternet.bg, www.litclub.com i dr. 2005. godine izlazi njegov prvi glazbeni album Pokušaj pamćenja. 2004. godine zajedno s piscima Petrom Čuhovim, Emanuilom A. Vidinskim i etnomuzikologinjom Angelom Rodel osniva grupu za etno-rock poeziju Gologan, s kojom sudjeluje na nizu glazbeno-književnih performansa, čitanja i koncerata, od kojih je veliki dio bio izvan Bugarske. 2008. godine Ivan Hristov je doktorirao na Odsjeku za suvremenu bugarsku književnost na Bugarskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

*

Иван Христов (1978) е поет и литературовед. Автор е на стихосбирките „Сбогом, деветнайсти век“ (носител на наградата за най-добÑŠр поетичен дебÑŽт от Националния конкурс „Южна пролет“ 2002 г.), „Бдин“ (носител на националната литературна награда „Светлоструй“, 2006 г.) и „Американски поеми” (2013), а така също и на академичната монография „КрÑŠгÑŠт „Стрелец“ и идеята за родното“ (2009). „ЛÑŽбовен речник” - неговата четвÑŠрта поетична книга излиза през 2018 г. и получава наградата „Културата е спасение за хуманността“ от Международен форум на поезията в Сафи, Мароко. 

Поезията му е превеждана на повече от двадесет езика. През 2015 г. „Бдин“ излиза на турски език. На следващата година в РумÑŠния е публикувана двуезичната книга „Бдин, следван от Американски поеми“. През 2019 г. вÑŠв Франция, в рамките на европейския проект Versopolis излиза книгата „Стихотворения”, която сÑŠдÑŠржа част от неговите „Американски поеми”, а в Словакия част от книгата му „ЛÑŽбовен речник”. През 2021 г. в Полша е публикувана антология с негови избрани стихове под заглавие „Сметището”. От 2019 г. е директор на международната програма на поетичния фестивал „Софийските метафори“. В момента работи в Института за литература при БÑŠлгарската академия на науките.

© Ivan Hristov 
© Ksenija Marković, prijevod

 *

BDIN[1]

Mila majko,

ja sam umro,

ali nisam otišao u Raj,

već sam stigao u Bdin.

Poštar

na svojoj rđavoj Ukrajini[2]

često prolazi,

tako da ćeš, protivno svim zakonima,

imati vijesti

o meni.

Da ti budem iskren

ni tu nisam postigao mnogo,

jer ne znam jezike.

Ostao sam pjesnik.

Ali biti pjesnik među nijemima

isto je što i biti grobar

na Onome svijetu.

(Usput,

vidio sam grobove Levskog[3] i Boteva[4].)

Moji vršnjaci

odavno su postali klasici,

a ja ljuštim sjemenke

na rubu Kanona.

Inače, čuvam Careve ovce

i tako zarađujem hranu.

Sreo sam dvije vrste ljudi.

Jedni su govorili –

„Ovuda će proći lijeha!“

Drugi su govorili –

„Onuda će proći lijeha!“

Bio sam razdvojen,

sjedio sam po sredini.

Iznad mene

izlila se voda.

Kao i prije,

nemam prijatelja.

Hodam sam po obali rijeke.

Gledam prema gore,

čekam da donese

ili neku škrinju

ili neku uljanicu

ili gnijezdo da svijem,

ili da sretnem ženu

koju volim.

*
 

BDIN –

NARODNA PJESMA I

Vidiš

            grančica

                        s razlistanim cvjetom

                                                            je otežala

                                                naginje se da pije iz rijeke.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

Vidiš

            Njiva,

                        odavno ožednjela

                                    sa napuklim stasom,

                        raztvara se da pije iz neba.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

Vidiš

            grožđe

                        gorko

                                    crne boje,

                        otkida se i pada na zemlju.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

Vidiš

            purpurni snijeg,

                        ljubi nježno

                                    i grli

                        rijeku kao toplu odjeću.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

2

Pao sam, majko,

ja sam mrtav,

ali se sjećam

vremena kad

si me hranila

mlijekom

i višnjinim cvijetom

i višnjinim cvijetom

sad sam mrtav, majko,

ja sam pao,

ali bih izgrebao

noktima po zidu:

„Odlikaši, popušite mi!!!“

ja sam pao majko,

ja sam mrtav,

moj otac,

noću,

penjao se po brezama

i bacao na vlak

jaja od svrake,

jaja od svrake,

(i bio je isključen, majko,

iz pionirske organizacije).

Sad sam mrtav, majko,

ja sam pao,

ali bih izgrebao

noktima po zidu:

„Odlikaši, popušite mi!!!“

Ja sam pao majko,

ja sam mrtav,

ali se sjećam

vremena kad

sam oprao glavu

i poslije ju razbio

na žutim opekama…

na žutim opekama…[5]

Sada sam mrtav, majko,

ja sam pao,

ali bih izgrebao

noktima po zidu:

„Odlikaši, popušite mi!!!“

 
BDIN – SMETLIŠTE 1

Smetlište u Bdinu

ima tu osobinu

da nikada ne završava.

Otkad idem, idem, idem…

To je početak i kraj,

beskrajni horizont očekivanja.

Tu se može vidjeti sve:

od komada plastike

do izrezaka iz starih novina,

nepotrebnih karata za vlak,

fotografija nepoznatih djevojaka,

sakatih dječjih konjića,

boca Coca-cole,

bista Lenjina i Staljina,

korištenih prezervativa,

slomljenih i prelomljenih križeva,

knjiga od Marka, preko Marxa do Marqueza,

od polumjeseca do srpa i čekića…

Ponekad srećem

i druge pjesnike,

ali oni ne govore strane jezike

i pripadaju

stranim književnostima,

tako da ne možemo

ostvariti kontakt.

Ponekad legnem

u neku kutiju

i osjećam se

poput djeteta

u utrobi,

sanjam da letim…

Ponekad je smetlište

toplo i dišem.

Ponekad si mislim

da ljudi ovdje

žive kao ptice

selice –

sa sjevera na jug

iz toploga u stud

i obratno.

I tako svakih

četrdeset godina.

Pušim jedan opušak

i nemam

gdje da ga bacim.

BDIN – SMETLIŠTE 2

Ponekad srećem

i druge pjesnike,

ali svaki živi

u svome vremenu,

tako da ne možemo

ostvariti kontakt.

Jednom sam sreo jednog pjesnika

i htio mu ispričati

kako bih volio živjeti

u vremenu Renesanse…

ili pak Preporoda.

Htio sam mu ispričati

o sličnosti između

ženskoga tijela i

boce Coca-cole,

o tome kako sam jedne noći

sanjao da se jedna od

karijatida na Akropoli

lomi i kreće prema meni.

Probudio sam se,

zagrlivši bocu Cole.

Ali on reče

da živi u Srednjem vijeku

i da je za njega

Žena Čudovište pakleno

i s time nam je razgovor

završio.

BDIN – BALKON

            Atanasu Dalčevu

Stajao sam na balkonu,

pušio i radovao se

buci tramvaja.

Sretao sam s osmijehom

ljude,

hranio ptice

jučerašnjim kruhom.

Uzgajao u lončanicama

lijepo cvijeće,

zalijevao ga

živom vodom.

Ugrijao sam u svome srcu

vrući kamen,

ali kad sam se okrenuo,

nasuprot mi

zid.

BDIN X                     

            Peji Javorovu

Spava vječna voda, beskrajna

                                    Voda – bezdana,

nesane vjeđe će oboriti,

poljubit će nas u usne bešumne.

Spava vječna voda, bezdana,

                                    Voda, beskrajna,

čela umorna će obnažiti,

pomilovat će drhtava tijela.

predvječna voda, svevječna voda

                                    voda kristalna,

jer kamen

topi ona –

pretvara u paru

njegovog Anđela.

BDIN XI                   

Voljena

pišem ti

iz grada koji

ti ne preporučujem

da posjetiš.

Noć je ovdje

zadušničko-crna.

Ako dodirneš

nekoga,

u trenutku se pretvara

u prah.

Uostalom,

ne pamtim

da je svanulo.

Šećem često

po blatnjavim

ulicama,

nijem i usamljen,

a srce mi

vrišti

u hladnoj jeseni:

Zraka! Više zraka!

Zapravo,

ovo je grad

za izgnanike.

Inače,

stalna nepromijenjenost

pokazala se

kao moja stalna crta.

Liječnik je rekao:

„Ne znam točno

što je bolje

za čovjeka:

da se udavi

u tamnoj rijeci

ili da se baci

s balkona.“

Još uvijek sam

neizlječivo bolestan

i nastavljam

čuti glasove,

noću.

Danas,

dok sam

pušio,

čuo sam glas

jedne divne

pjesnikinje

/čitaj:

klasične vaze/:

„Nemam koristi od toga“

„Nemam koristi od toga“

No, gospođo,

želite li čuti moju

glazbu…

„Ovaj Schopen,

toliko je intiman,

njegova duša mora

uskrsavati

samo za prijatelje“

Svjetlost

prolazi

kroz mene

kao kroz kristalnu

čašu.

Oprao sam prozore,

sipao sam i čaj…

Stojim tu

i čekam te,  bekoristan,

ispunjen šutnjom…

Htio bih

uskrsnuti

dušu Schopena

samo za tebe…

„Nemam koristi od toga“

„Nemam koristi od toga“

BDIN –

NARODNA PJESMA I

Vidiš

            grančica

                        s razlistanim cvjetom

                                                            je otežala

                                                naginje se da pije iz rijeke.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

Vidiš

            Njiva,

                        odavno ožednjela

                                    sa napuklim stasom,

                        raztvara se da pije iz neba.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

Vidiš

            grožđe

                        gorko

                                    crne boje,

                        otkida se i pada na zemlju.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

Vidiš

            purpurni snijeg,

                        ljubi nježno

                                    i grli

                        rijeku kao toplu odjeću.

Sada je tako tiho,

            da, sada je tako tiho,

            ali tebe nema,

            da, Ivane,

            tebe nema…

BDIN –

NARODNA PJESMA II

Pripjev:

Ja sad odlazim,

Pada već mrak,

nema ovdje više

nikog da me čeka.

Zbor:

Jedan naprijed, dva nazad

to je zakon

i poslije – odzad…

Pjevač:

Zbogom, zbogom,

gradske kurve,

s glavama uskim

i vulvama širokim.

Zbogom, zbogom,

marginalci,

pijanci glupi,

i periferni kvartovi.

Pripjev:

Ja sad odlazim,

pada već mrak,

nema ovdje više

nikog da me čeka.

Zbor:

Jedan naprijed, dva nazad

to je zakon

i poslije – odzad…

Pjevač:

Zbogom, zbogom,

gadna pseta,

pseudo-intelektualci

s mozgovima,  opekama,

zbogom, zbogom,

pederi,

ostali bez mame

snivajući tate.

Pripjev:

Ja sad odlazim,

pada već mrak,

nema ovdje više

nikog da me čeka.

Zbor:

Jedan naprijed, dva nazad

to je zakon

i poslije – odzad…

Pjevač:

Zbogom, zbogom,

„komunisti“

s mislima prljavim

i guzicama čistim.

Zbogom, zbogom,

i tebi, care, čestiti,

među dvorjanima vjernim

da proživiš svoje dane.

Pripjev:

Ja sad odlazim,

odlazim na rijeku,

nema nikog više –

padam već u mraku.

BDIN –

NARODNA PJESMA III

(pjesma prije putovanja)

Mila, ja sam platio

plućima

i slezenom

osjećaj za slobodu.

Glupan! –

rekli bi

pametni.

Glupan! –

rekli bi

mudri.

Mila, ja sam platio

plućima

i slezenom

osjećaj za ljubav.

Glupan! –

rekli bi

pametni.

Glupan! –

rekli bi

mudri.

Ali taj osjećaj

vrijedi…

Ali taj osjećaj

vrijedi…

BDIN XVIII

Blatnjavi pejzaž

snijeg

višnjin cvijet

snijeg

višnjin cvijet

snijeg

Poriv za smrt

nagon za samouništenjem

Zaista i mi se

trebamo ubiti

to,

što smo bili,

da bi se rodilo

to, koje nismo…

Zaista

povod za

„Revoluciju“

i uzajamno

nerazumijevanje…

Ja sad odlazim.

Iza mene ostaju

posivjela lica

na zgradama

i ljudi

s posivjelim fasadama.

Negdje tamo,

usred azijatskih

grubih ruku

oglušuje

siroto nježno

srce

Bece –

bivše studentice –

povijesti.

A evo i rijeke.

Otamo dolijeću

glasovi

neshvaćenih

pjesnika:

onog

koji je ustrijeljen u srce

onog

koji je ispio smrtonosni otrov,

onog

makar jednookog

koji je ugušen pri tome…

„Onanisti!!!“-

reći će gospođa

s lijeva.

„Ne. Komunisti“ -

reći će gospodin

s desna.

Ja sad

odlazim

odavde!

Zbogom!!!

            Blurb!!!

                        Blurb!!!

                                    Blurb

___________________________

 
[1] Srednjevjekovno ime grada Vidina na obali Dunava
[2] marka bicikla proizvedenog u tadašnjem SSSR-u
[3] Vasil Levski, vođa oslobodilačkog pokreta u 19. st. optužen i obješen, mjesto na kojem je pokopan nepoznato
[4] Hristo Botev, pjesnik i revolucionar, ubijen u borbi za vrijeme nacionalnog oslobođenja od turskog ropstva 1876.  mjesto na kojem je pokopan također je nepoznato

 
[5] Žute opeke – njima je popločan Trg u centru Sofije na kojemu su studenti u protestima 1996-1997. zahtijevali ostavku Vlade