Roman ,,Treptaj” Dragane Ivović Davidović predstavljen u Danilovgradu

Roman prvijenac  Dragane Ivović Davidović - ,,Treptaj” predstavljen je u Centru za kulturu Danilovgrad. Pjesnisnikinja Snežana Pejović Ratković govorila je o romanu, odlomke  iz romana čitala je  Božidarka Beba  Popović, koja je ujedno i bila  moderatorka, dok je događaju  dao notu Martin Jovović na gitari.

,, …Podjednako pripadam Beogradu gdje sam rasla i studirala, radila, rađala svoju djecu, pripadam i Severnoj Crnoj Gori. Ponekad se pitam da li je to život između? Ne, nije to život između, ja sam tamo gdje jesam, uvijek  na pravom mjestu”, riječi su autorke tokom obraćanja prisutnima.

Autorka je, takođe govorila kako je nastao roman, važnosti iskrenosti prema sebi i drugima i o životnim izborima. 

,, Treptaj“ je autobiografski roman pun filozofskih promišljanja, mapa jedne duše i specifična oda životu.

To, čini se, uspijeva samo izabranima i samo izuzetnima. Večeras imamo sreću i čast da je među nama upravo takva duša koja je od djevojčice iz porodice visokih intelektualaca, susreta sa samoćom, izrasla u pravu ženu ratnicu, a plod njenih borbi su troje djece, roman prvjenac i nadasve pronađen duševni mir koji nema cijenu.

Roman „Treptaj“ je poprište, na kome je Dragana izvojevala slobodu za sve nas žene, od kojih se uvijek i svuda traži žrtva da ponesemo više nego se čini da možemo.

Ona se i za sebe, i za svoje čitaoce hrabro izborila za nephodan vazduh i smisao disanja i bitisanja.

Možda je tome i doprinijela i širokogruda Boka u kojoj se ona skrasila, svila porodično gnijezdo dobro čuvano od ptica grabljivica. Morska pjena i huk talasa, očigledno, su bili dovoljno jak motiv i umjetnička škrinja, iz koje je autorka „Treptaja“ polako izvlačila redove ovog djela.

Gimnazijski dani, u kojima je pisala poeziju i maštala o savršenoj i svetoj ljubavi ovaplotili su se sada u jednom ozbiljnom kniževnom obliku.

Možemo slobodno reći da je kolijevka romana „Treptaj“ upravo Boka, gdje se i  rodila ideja o njemu, a da su duboko kroz ovo djelo prepletani crnogorski korijeni autorke. Ona, kao i mnogi pisci i stvaraoci još jednom potvrđuje da čovjek nikad ne može odmaći daleko od svojih korijena i svoje postojbine“,  istakla je Božidarka Beba Popović.

,,Čitajući roman ,,Treptaj´´ već na prvi pogled zapažamo njegovu savremenu formu, jednu laganu filozofiju života, objašnjenu konkretnošću izraza i melodikom koja nije hronološki otisak već šetnja kroz sadašnjost i prošlost glavne junakinje, same autorke.   

Vilijam Fokner je pisao da je vrijeme mrtvo u onom trenutku kada ga satovi, te male stvarčice, otlikaju i da ono oživi tek kada satovi stanu. Metaforičnost niti koje Ona povlači, svedenih računa, vraćena sebi u tim svjetovima između Boke i Beograda je snažna. I njihova veza je snažna,  Neraskidiva, kao dva jutra, bez prostora između. Taj prostor i ne postoji, on se nije toliko dojmio njenoj duši, jer ga je nekako pokrila velom svakomjesečnih iščekivanja onoga ispred.

Sloboda kao izraz i tražnja i konačnost. Sloboda kao biće njeno i potreba da se vlada svojim svijetom, bez tega i trivijalnosti, dovode do trenutka totalne posvećenosti sebi i tihim nijemim razgovorima sa Bogom.

Ljubav ište slobodu i to je njeno jedino objašnjenje. Uz pomoć ljubavi i prijateljstva mi možemo da stvorimo iluziju, bar na momenat, da nijesmo sami. A, sami smo cjeloživotno. Djeca i suprug i dani mladosti i djetinjstvo obojeno zajedništvom i skupovima, i neka mjesta griju joj dušu i bića su njenog bića, ali je sloboda taj finalni rezultat, jer svaka autenbtičnost usamljuje i odvaja.

I Boka je bila lijek, kao što je lijek bio povratak u njen stan na Vračaru, ali u jednom drugačijem smislu. Boka je bila sinonim za bliskost sa samom sobom, povratak pradavnoj, začetnoj ideji i idealu života. Njena snaga kao da je klesana strmim liticama koje su zaranjale u more. Konačna ravnoteža i sklad unutarnjeg sa onim što je okružuje. Treptaj nosi jedno pripovijedanje, koje je kratko u fragmentima.

Vračar, djetinjstvo i mladost, afinitet prema književnosti podstaknut ocem čija je to bila svera, studije, ljubav i rođenje djece, odnos prisnosti sa ocem im, pravnički poziv  i sve ono što dolazi kad stvari sazriju pa i procvjetaju ili se raspuknu. Ali, da nije toga, otkud spoznaje nakon nje spiritualnost?

U srži i koricama romana je žena, majka, dijete, ljubavnica, sanjar, vječito živa vatra i plameni jezici koji vuku ogromnu strast za životom. Literarnom jednostavnošću, sintaksičkom dužinom, metaforama je postaknut lirski okvir.

Romansiranje seže u par vremenskih razdoblja, vodeći nas kroz život junakinje, same autorke približavajući nam tako mjesta i likove i slikajući vrijeme u kom nijesmo i nećemo biti.

,,Treptaj“ je autobiografija, jedno svođenje računa žargonski rečeno, jedno upoznavanje sa sobom i konačno nalaženje mira i te neuhvatljive, ali sveprisutne energije.

Samosvjesna, vječito živa i mlada, pravična, mudra, dostojanstvena junakinja, žena, majka, neko ko je sama ljubav držaće vam pažnju i dotaći vaše dubine. Između sebe davne i ove sad, između djece i supruga, pravnog poziva i svoje prve ljubavi pisanja i čitanja, između Boke i Vračara, kamenih morskih kuća i bulevara, zalivske tišine i noćnih zvona traje ovaj treptaj.

Stasao 2018. godine ovaj roman je mnogo prije živio u autoru, a u njegovim daljim odmicanjima predstavljaju se pitanja da li je život žene samo u uputstvima i direktivama, da li je to taj kalup iz kojeg se hitno mora izliti, da li je taj život u izvitoperenim moralnim granicama i da li je ona ustvari samo ona van te granice. Doba o kojem piše u podnaslovu ,,Strah“ nije jednostavno: ,,I sama odrasla u porodici vođenih neistomišljenika gajila je to prezrenje u sebi prema režimu, onome što se mora, prema podaništvu i autoritetu, možda se upravo u tom njenom shvatanju situacije i života naslijeđenom od roditelja, gubio njen strah prema mnogo čemu. Pre svega se gubio strah od života, vremenom je ojačala i suprotstavljala se mnogim vrstama zabrane i prinude. Od škole pa preko odnosa u porodici.´´

Poučena ličnim iskustvom autorka stavlja akcenat na moranje posjedovanja svjesnosti o svojoj važnosti kod žena, o prepoznavanju pravih trenutaka i nestavljanju ponosa ispred emocija, jer je ponos trajni neprijatelj ljubavi. Radnja romana koja nije tipična, uspješno realizuje segmente jednog života ostavljajući pečat sadržajnosti i bogate iskustvenosti.

Provučeni esej, epopejske forme romana koji imamo ispred sebe uvodi u najdublja, gotovo filozofska promišljanja i podstiče, zato se i nadam da će doprinijeti do šireg čitalačkog miljea,“ kazala je Snežana Pejović Ratković.

ZAŠTO TREPTAJ?

,,Razmišlajući o naslovu svoje knijige, pale su mi na pamet reči jednog divnog duhovnog bića koji me je naučio da prvi poriv koji ide iz srca jeste onaj pravi i istinski i da tim putem idem.

Moj prvi poriv bio je naziv Treptaj. Šta je život? Sve što ga čini od rođenja do smrti proleti brzo i stane u treptaj oka našeg. Sve leti brzo... smenjuju se lepi i manje lepi događaji...plovimo kroz dane i noći...godine...I tek mnogo kasno shvatimo da je možda trebalo  živeti drugačije da smo tada umeli. No sve je već prošlo. Jer život je samo TREPTAJ.“  Uvodna riječ u romanu  dala je odgovor na pitanje: ,,Zašto baš TREPTAJ?“

Dragana Ivović Davidović ,,piše sa željom da žene postanu svesne koliko vrede, a mnoge to prečesto zaboravljaju“, riječi su književnika Vasa Radovanovića.

*

AUTOBIOGRAFIJA

Rođena sam u Beogradu. Gradu koji je obeležio moj život po mnogo čemu. Porasla sam u porodici roditelja profesora. Kao ćerka jedinica družila sam se od malena sa knjigom.

Otac slavista učio me je ruskom kada sam progovarala prve reči. Osnovnu školu, gimnaziju i Pravni fakultet završila sam u Beogradu. Nosilac sam diploma ,,Svetozar MarkovićË®, za poseban uspeh u društvenim naukama. Rano sam se susrela sa pisanjem. U osnovnoj školi ,,Petar Petrović NjegošË®, koju sam pohađala, svakog 13. novembra na dan rođenja velikog Njegoša, radili smo nagradne temate o njegovom životu. Sećam se te godine, kada je moj rad proglašen najboljim. Ljubav ka književnosti u Trećoj (tada Osmoj) Beogradskoj gimnaziji, prepoznala je moja profesorka i pisac Persida Šujica. Umesto na glumu, kojom sam se amaterski vrlo uspešno bavila, život me je slučajno ili namerno odveo na Pravni fakultet. Završila sam na fakultetu međunarodni smer, pa sam čak kao član Kluba ujedinjenih nacija boravila u Ženevi. No, odlučila sam se ipak za procesno pravo. Posle položenog pravosudnog ispita, skoro čitav svoj radni vek, bavila sam se zastupanjem. Možda je u tome bilo neke simbolike. Sudnica – kao pozornica, na kojoj se odigravaju različita životna zbivanja. Od suđenja do suđenja, od jednog do drugog života. A onda me je splet životnih okolnosti iz Beograda odveo u Boku Kotorsku, gde provodim najveći deo godine. Lepote Boke i mora, postali su predivan deo moga života. U toj lepoti i miru rodila se ideja o pisanju ove knjige. Majka sam troje dece: Irine, Jelene i Pavla koji su, pre svega, porasli u divne ljude. Pisanje je za mene postalo izraz, ljubav, stil života i neophodnost izražavanja. Ono je dar i milost Bozija.