Sizifove riječi u kamenu - mr Bojan Rajević

        Prije nego što će objaviti knjigu aforizama Sizi-fove fusnote, Branko Vuković će se publici predstaviti kao pjesnik za djecu, objavivši knjigu Rajičnjak koja je od strane Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade proglašena najboljom objavljenom u 2020. godini. Nije rijetkost da se poezija za djecu i aforizam susretnu u opusu istog autora. Vuković se, ostvarujući se kao pisac u ova dva žanra, uklopio u tradiciju koju već sačinjavaju mnogi naši pjesnici za djecu, a ujedno i aforističari, počevši od Jovana Jovanovića Zmaja do Duška Radovića i Zorana Stanojevića. O postojanju određene veze između stvaranja aforizama i pisanja za djecu svjedoči već i naslov prvog satiričnog djela u našoj književnosti, knjige aforizama Mihaila Maksimovića štampane u Beču daleke 1792. godine – Mali bukvar za veliku decu. Reklo bi se da tu vezu sačinjavaju ludički i elementi igre, u šta ćemo se uvjeriti i iščitavanjem aforizama u Vukovićevom aforističkom prvijencu, Sizifove fusnote. Podsjetimo da i najcitiranija definicija aforizma kao driblinga duha na malom prostoru (Aleksandar Baljak) naglašava aspekt igre.

                Pojavljivanje ove knjige Branka Vukovića, ali i samog Branka Vukovića u ulozi aforističara, svjedoči o vitalnosti ovog žanra kod nas. Prije desetak godina, Savo Martinović, Veljko Rajković i Dejan Tofčević priredili su i objavili antologiju crnogorskog aforizma Rijetke čestice. Pokazali su koliko je bogata tradicija najkraćeg žanra na našem podneblju. Knjiga Branka Vukovića jedna je od onih koje svjedoče da aforizam u Crnoj Gori još nije rekao svoju posljednju riječ.

                Naslovom Vukovićeve knjige ukazuje se na određena svojstva aforizma kakvim ga vidi ovaj autor. Invokacijom Sizifa aktiviraju se kodovi apsurda, dok fusnote u naslovu upućuju na položaj aforizma, njegovu, shodno njegovoj paradoksalnoj prirodi, u isto vrijeme skrajnutu i povlašćenu poziciju u kulturi. Sizifove fusnote u Vuko-vićevoj viziji mogle bi da predstavljaju bilješke koje Sizif kleše u svom kamenu.

                Kakve su to bilješke? Ako krenemo od naslovnog aforizma prvog poglavlja (Za mene nema zime. Pokrio sam se ušima) vidjećemo da se Vuković opredjeljuje za one jezičke jedinice koje su i prije nego što će biti zabilježene sadržale svojstvo okamenjenosti. Nemati zime (za nekog) i pokriti se ušima su frazeologizmi fundirani u našem savremenom jeziku. Frazeologija, inače, služi kao jedan od najvažnijih izvora za rekonstrukciju jezičke slike svijeta i najrazličitijih kulturnih sadržaja. Vuković spajanjem dva takva frazeologizma u svom aforizmu iznosi na površinu dotad neuočen odnos kauzalnosti među njima. U okamenjenim izrazima Vuković je prepoznao semantički potencijal koji je u stanju da nam saopšti nešto novo o nama i našoj slici svijeta i to njihovim kombinovanjem, te upošljavanjem, istovremeno, i njihovog primarnog, prenesenog, i bukvalnog značenja. Dva izraza, međusobno sudarena, produbila su značenja jedan drugom i stvorili nova po principu udara koji nađe iskru u kamenu. Na sličnom mehanizmu spajanja fraza počivaju i drugi afo-rizmi: Dobro jutro. Rekao bih i „dobar dan“, ali dva dobra ne idu zajedno; Život čine male stvari. Malo morgen i malo sjutra.

                Serijom autopoetičkih aforizama kojim će otvo-riti knjigu, Vuković nam saopštava svoje aforističko vjeruju. Umberto Eko zapaža da nema ničega manje odredivog od aforizma. To, međutim, Vukovića neće spriječiti da se pokuša približiti tajni i da otkrije suštinu aforizma: Aforizam je istina umotana u jednu koru; Aforizam je gromoglasna tišina; Tradicionalni aforizam: od izvora, dva putića; Aforizam je koncentrat slobodne misli itd. Vukovićevi autopoetički aforizmi otkrivaju nam samo-kritičnog autora, spremnog i na autoironiju, koji razmišlja o prirodi svojih aforizama i nastoji da razu-mije uzroke: Moji aforizmi, nažalost, nijesu smiješni. Učestvujem u žalosti. U drugom autopoetičkom aforizmu, Vuković podsjeća na neuhvatljivost aforizma i njegovu sposobnost izmicanju definicijama kojim bi se htjelo ovladati njegovim kodom: Dobar aforizam tako pogađa u suštinu da se riječima ne može opisati.

                Vuković je spreman da se u aforizmu obračuna i sa sobom, jer mu je, što bi rekao Milan Beštić, taj uvijek pri ruci. Među „otkačenije“ aforizme u ovoj knjizi spada i ovaj: Muči me želudac. Ne može nikako da me svari. Opet je Vuković izvukao maksimum iz jedne fraze koja se često može čuti, ali koja se u svakodnevnom govoru zaustavlja na konstataciji iz prvog dijela Vukovićevog aforizma. Vuković je, međutim, produbljuje nastavkom aforizma, pronalazeći u njoj samoj i uzrok zatečenog stanja i dovo-deći frazu do sasvim zaumne kontekstualizacije.

                Zaista je veliki broj registara iz kojih Vuković crpi jezički materijal za svoje aforizme. Ukazali smo na upotrebu folklornih idioma u Vukovićevoj aforistici, a evo kako ovaj autor upošljava građu iz savremenih druš-tvenih sfera: aforizmom Firma cijeni moj doprinos, ali ga ne uplaćuje, briljantno se aludira na nepovoljan položaj radnika. Slično je i sa aforizmom Poslodavac je odlučio da me prijavi. Nije sve tako crno, u kojem jedna naizgled utješiteljska izreka poprima jedan sloj aktuelnosti koji je sasvim okreće na njeno naličje.

               Naravno, nije zapostavljen ni korpus fraza i parola iz političkog života koje Vuković parodira krajnje neočekivanom kontekstualizacijom: Hranu pripremam isključivo na maslinovom ulju jer mir nema cijenu.

                Posebnu sferu Vukovićevog aforističkog izraza predstavljaju aforizmi na istorijske teme u kojima se nude apsurdna objašnjenja nekih istorijskih epizoda. Drugo poglavlje ove knjige otvara aforizam: Bombardovali su nas i saveznici. Znaju oni da smo sami sebi najveći neprijatelji. Kakva realizacija doslovnog značenja u ironiji, kakva deironizacija ironije! Briljantno! Kada nas već saveznici bombarduju, mora biti da to čine za naše dobro i da nas sačuvaju od većih neprijatelja, a to smo, u Vukovićevoj viziji, mi sami. Naš aforističar kao da slijedi savjet italijanskog kolege Pitigrilija – imaj milosti prema onome ko ti je učinio nešto nažao jer ne znaš šta ti drugi spremaju. A šta smo sami sebi u stanju da spremimo, to znamo. Vuković u svojim aforizmima tematizuje i traumatične događaje iz istorije našeg prostora: Mostovi spajaju ljude. Zidani most ih razdvaja. A evo kako Vuković replicira Hegelu: Istorija ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao naša, a drugi put kao tuđa. Ovakvi aforizmi učvršćuju nas u uvjerenju da ne postoji nijedno uvreženo mišljenje, opšte uvjerenje, nijedna „istina“, na kojima se dobrim aforizmom ne bi moglo intervenisati da bi zvučali još istinitije. Odličan je i aforizam koji sažima istoriju dvadesetog vijeka u jednu rečenicu: Pobijedili smo Hitlera do posljednjeg Staljina, kojim se aludira na neuništivost totalitarnih sistema. Ovaj aforizam predstavlja i pritajenu polemiku sa frazom istoriju pišu pobjednici.

                Važno svojstvo Vukovićevih aforizama je njihova univerzalnost. Prevedite aforizam: Kolumbo je, zapravo, tražio demokratiju, jer ko god traži demokratiju, uvijek otkrije Ameriku na jezik koji hoćete i recite mi gdje neće biti shvaćen i naići na oduševljenje. Vuković to postiže oslanjanjem na opštu istoriju čovječanstva i krupne istorijske događaje nastoji da objasni postavljajući ih u savremeni kontekst. Ne predstavlja li ova Vukovićeva fusnota i svojevrsni dijalog sa poznatom neočešljanom mišlju oca modernog aforizma Stanislava Ježi Leca: Ko zna šta bi sve Kolumbo otkrio da mu se Amerika nije isprečila na putu!

                Iznevjeravanjem očekivanja u vezi sa ustaljenim mišljenjima i predrasudama stvaraju se duhoviti efekti kao u slučaju veoma efektno izvedenog paradoksa: Rusi nam uvijek priteknu u pomoć kad im je najpotrebnije.

                Vuković sa velikim uspjehom obrađuje i teme koje se kreću od mentalitetskih do antropoloških. Rječitu ilustraciju ovoj tvrdnji čitalac će pronaći i u poglavlju otvorenom aforizmom Sudbina naroda zapisana je u ljudskom mozgu. Većinu čini siva masa. U njemu zatičemo aforizme „ispričane“ iz dječije perspektive, poput Taši – taši – tanana, država smo ba – na – na, što upućuje na zaključak nagoviješten početkom ovog teksta da će dječija, „naivna“ logika biti jedno od bitnih svojstava ove knjige u kojem se susreću Vuković – pjesnik za djecu i Vuković – aforističar.

U istom aforizmu dekonstruiše se i rekontekstu-alizuje i mit o našem gostoprimstvu prenošenjem riječi „domaćin“ iz folklornog u biološki registar: Dobri smo domaćini. Paraziti se na nama najduže zadržavaju. Lokalne prilike se sagledavaju i iz perspektive čuvenih iskaza iz svjetske književne baštine: Truli smo u cjelini. Nismo mi Danska. Značenje dijela (Nešto je trulo...) zamijenjeno je značenjem cjeline (Truli smo u cjelini...) Vuković ovim pokazuje da vlada i tehnikom uveća-vanja/umanjivanja značenja, što jeste čest element koda aforističkog izražavanja. Na istom principu „građen“ je i aforizam: Ne prodajemo mi vjeru za večeru, nego za sva tri obroka. Vuković u citiranim aforizmima demonstrira umijeće karikaturiste, a „karikaturista je aforističar koji ume da crta“ (Beštić), time što zna da hiperbolizuje osobine koje čini metom svojih aforizama do te mjere da nas natjera da ih primijetimo i u okolnostima kada se na brojne među takvim mentalitetskim osobinama odavno oguglalo.

                Poseban ciklus među ovim aforizmima čine afo-rizmi o Crnogorcima, u kojim Vuković skreće pažnju i, na sebi svojstven, aforističan način, objašnjava određene njihove mentalitetske mane: Crnogorci nikada ne kriti-kuju vođu jer u svima njima leži vođa; Crnogorci pate od kompleksa najviše vrijednosti i drugi. Vukovićevih afo-rističnih opservacija nisu pošteđeni ni Srbi: Srbi iz Crne Gore su izmislili plašt za nevidljivost. Čas ih vidiš, čas ih ne vidiš; Nije lako biti Srbin. Jedva sastavlja krajnost sa krajnošću.

                U Vukovićevoj knjizi zadovoljstvo će pronaći i ljubitelji najkraćeg izraza jer u njima ima aforizama u kojima je autor, kako mi je sam rekao, išao do tačke pucanja. U poglavlju koje je i naslovljeno jednim takvim aforizmom – Prazna glava je trijumfalna kapija, nalaze se i ovi aforizmi: Demokratija je civilizacijski iskorak u prazno; Glasačka kutija je Pandorina kutija bez nade; Metak ispaljen u vis vodi promašen život; Pinokiju opet raste žiro-račun itd. Anri Bergson bi bio oduševljen ovim aforizmima jer su najbolja potvrda njegove definicije smijeha: Smijeh proizlazi iz nekog iščekivanja koje se iznenada rasplinjuje u ništa. Ako je ta definicija tačna, a vjerujemo da jeste, zaista imamo mnogo razloga za smijeh.

                 Za smijeh je uvijek potreban drugi, njegova saradnja i solidarnost. Pretposljednje poglavlje Vukovićeve knjige nosi naslov kojim je apostrofiran značaj komunikacije: Najteže je biti prorok u svom selu. Nema ko da te sluša. O usmjerenosti na Drugog govori početni aforizam poglavlja: Drugovi i drugarice, braćo i sestre, tužni skupe... Ovdje je znalački ukazano na besmislenost svih rasprava u vezi sa našim identitetima dok je izvjesno da svi naši kolektivi, u suštini, predstavljaju tužne skupove. O tome zašto je to tako, na moguće objašnjenje nailazimo već u sljedećem aforizmu kojim je duhovito revidirana biblijska istina:  U početku bješe Riječ, i Riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ, ali jezik bješe brži od pameti.

                Biblijski motiv našao se i u naslovu posljednjeg poglavlja knjige Branka Vukovića – Bog i Eva. Batina je iz raja izašla. Stapanjem dviju fraza, jedne biblijskog, a druge narodnog porijekla, u kojima je pronađeno isto značenjsko jezgro, revidirana je narodna poslovica, s njom i biblijski narativ o čovjekovom padu i stvoren efektan aforizam, koji igra i na temu muško-ženskih odnosa, što će biti slučaj i sa ovim poglavljem u cjelini.

                Vukovićevi aforizmi na muško-ženske teme nisu od onih banalnih kojim se računa na efekte jeftinog humora, njima se, na isti način kao u prethodnim pogla-vljima, problematizuje zatečena zbilja. Primjer je afo-rizam: Istina o mom bogatom iskustvu sa ženama će kad-tad izaći na vidjelo. Istina je samo jedna. U njemu se Vuković pozabavio sa fenomenom muške megalomanije i hvalisavosti u vezi sa aforizmom obrađenom temom.

                Činjenica da Vuković svoj aforistički prvijenac organizuje po poglavljima, što je neubičajeno za knjige aforizama, govori da je ona plod veoma osmišljene stvaralačke strategije.

                Vukovićevi aforizmi pisani su tako da vam se svakim novim čitanjem sve više dopadaju. Zato, požurite da ih pročitate prvi put da biste ih što prije čitali drugi, treći, četvrti, peti... put.

                Završio bih parafrazom aforizma Vladimira Jovićevića Jova: To je taj kamen! – rekoše Sizifu na vrhu.

mr Bojan Rajević