Vojin Trivunović -- Svi bi da se uknjiže 1/1 u katastar književnosti

Vojin Trivunović, rođen je 1956. godine u Rudićima kod Glamoča. Vrlo rano počeo je da objavljuje pjesme u novinama i časopisima. „Male novine“ iz Sarajeva su ga nagradile za poeziju (1970). To mu je najdraža nagrada.

Prvu pjesmu za odrasle objavio je u sarajevskom „Oslobođenju“ (1974). Još kao student u Novom Sadu biran je u Krug najtalentovanijih mladih pjesnika (1977).

Pored književnog bavio se i novinarskim radom. U Novom Sadu je bio stalni saradnik „Glasa omladine,, i član Književnog kluba Kulturnog centra „Radivoj Ćirpanov“ i Književnog kluba pri „Tribini mladih“. Uređivao je i Bilten književnog kluba pri „Tribini mladih“ u Novom Sadu. Po dolasku u Banjaluku počeo je da objavljuje u „Glasu“, a pisao je i u „Oslobođenju“, „Nezavisnim novinama“, a uređivao je i satirični dodatak „Patka“. Bio je direktor i glavni urednik „Krajiških novina“ Uređivao je novine „Imperijal mač“ i „Kolo“ kao i satirični list „Jazavac“. Bio je i potpredsjednik Upravnog odbora Novinsko – grafičkog i izdavačkog preduzeća „Glas Srpske“ u Banjaluci.

Prvu knjigu objavio je 1984. godine. Do sada je objavio dadesetak knjiga poezije, proze, satire i aforizama.

U čast 180 – godišnjice pojave Prvog srpskog bukvara Vuka Karadžića, priredio je i objavio (2007) fototipsko izdanje.

Priredio je i objavio izbor iz poezije banjalučkih pjesnikinja „Banjalučke PoetOne“ (2019). Takođe, priredio je izbor ukrajinske poezije “Pjesme Krajine i Ukrajine” (2017).

Dobitnik je više značajnih nagrada.

Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Udruženja književnika Srbije. Bavi se i izdavaštvom. Po obrazovanju je diplomirani ekonomista. Predsjednik je Gradske organizacije Crvenog krsta Banjaluka. Živi u Banjaluci.

Vaša poetska vizija, iskazana kroz ciklus pesama "Gnijezdo ptice Kosovke", nagrađena je prestižnom nagradom "Stojan Stepanović" na manifestaciji "Vukovi lastari", jednoj od najstarijih manifestacija. Kakav je bio Vaš emotivni doživljaj trenutka kada su Vas ovenčali ovom značajnom nagradom?

Ove, i krajem prošle godine: ''navalile'' na mene književne nagrade: Zlatna struna u Smederevu, Gajkov pjesnički šešir u Modriči, Povelja u Kostolcu, Pelagićev runolist u Banjaluci i 8. novemra, Vukovi lastari i Društvo Karadžić u Vukovom domu kulture, uručiše mi nagradu. Sve su to bila za mene prijatna iznenađenja. Nisam stigao da se radujem. Bude li još još neka, da budem neskroman, počeću da se veselim, a i ako ne stigne radovaću se susretima sa čitaocima u povodu 50 godina književnog rada i 40 godina od pojavljivanja moje prve knjige i proslaviti sva ova književna priznanja. U Loznici sam upoznao čestite pisce iz Književnog kluba'' Vuk Karadžić'' koji vodi pjesnikinja Svjetlana Gajić. Radovao sam se posebno susretu sa mojim prijateljicama Zorkom i Nevenom, vrsnim pjesnikinjama i naročito, susretu sa Ljubomirom Ćorilićem, dobro poznatim književnikom.

Veče u Kući Milanovića, gde ste bili centralna figura i dobili priznanje "Pelagićev runolist", verovatno je bilo ispunjeno emocijama i zahvalnošću. Možete li nam podeliti neki poseban trenutak ili utisak koji će Vam ostati urezan u sećanju zauvek?

U toj kući – novoj ljepotici kulture u Banjaluci, sve je bilo na visokom nivou. Djelom, zahvaljujući Upravniku kulturnog zdanja prof. dr Dušku Pevulji i svakako publici koja je zdušno pozdravila dolazak književne nagrade ''Pelagićev runolist'' u moje ruke. Iskoristio sam priliku pa u „pozadini'' nagrade promovisao novu knjigu pjesama ''Hvatati zmiju tuđom rukom“ koja je objavljena kod izdavača ''Nekazano'' u Baru, uz svesrdnu pomoć književnika Labuda Lončara. Da ne zaboravim, davalac nagrade je Književna zajednica ''Vaso Pelagić'' iz Banjaluke, a predsjednik žirija naš čuveni književnik Ranko Preradović.

U svetlu ovih važnih događaja, jeste li primetili koliko su mediji pratili ova priznanja i kako su književni događaji oblikovani u medijskom prostoru? Kako vidite ulogu medija u promociji književnosti i umetnika?

Da, posebno sam zadovoljan medijima. I da su htjeli biti prisutni, ne bi bilo mjesta za njih u vrijeme dodjele ovih nagrada. Nažalost, i kod nas sve ide po projektima iz posebnih mjesta sa kojih veliki i silovni sve zakuvavaju. Da su ti silnici, iole kulturni bilo bi i kulture. Kulturu, kao opšti pojam ubili su prije dok se nije upojmila. Prihvaćen je taj izazov nekulturnih kretanja, kultura više nije na takozvanoj margini (ni novinskoj). Ne krivim novinare, oni pišu kako im narede. Pa i za sitne plate. Neko ima cilj da nas kao ljude sve razgradi, da budemo razgrađeni kao oni gusti sokovi. Mediji su u vlasništvu kapitala, a kapital traži da se oplodi. Tako je Marks govorio o kapitalu i kapitalističkom poretku. Takozvane upravnike svijeta interesuju samo naslovi puni tame, krvi, patnje, straha, olova... Zar nije ista pojava prevladala i u drugim oblastima kulture, recimo filmu? Dakle, treba cijeniti svoje knjige (i djela drugih), ne treba ih davati buzašto. Ili, češće nizašto. Nisu mi oči toliko dalekovide, da vidim ulogu medija kad su pisci i knjige u pitanju. Sada se pravim da sam kod očiju slijep.

Kroz Vaš dugogodišnji književni put, od prvih koraka do današnjeg dana, sigurno je bilo mnogo izazova i neprocenjivih iskustava. Možete li nam opisati jedan ključni trenutak ili prekretnicu koji je oblikovao Vašu poetsku stazu?

Ovo je veoma neuobičajeno pitanje. Nisam siguran da ću znati odgovoriti. Meni se nije desila nikakva prekretnica, jer sam još kao mlad pjesnik izgradio svoj stil pisanja. Tek su to sada primjetile neke ''nevjerne književno – kritičarske Tome). Neki priznaju da sam u poeziju uveo pravac ekonomije riječi. Dakle, pre kretanja u poeziju, prekretnica moja bješe.

Život van književnih okvira često inspiriše i obogaćuje umetničko stvaralaštvo. Kako ste uspeli da integrišete svoje lično iskustvo i emocije u Vašu poeziju i aforizme?

Književnost nije ništa drugo već preslikavanje slika života u pjesme, priče, aforizme i knjige. Davno sam bio biran među najtalentovanije mlade pjesnike, nisam studirao književnost kao većina drugih iz te generacije, koji su se dobro pozicionirali u ustanove kulture.

Ne bih ni nastavio da pišem poeziju, jer sam shvatio u te dane mlade da se književni konkursi namještaju, da ne dadoh Ranku Preradoviću smotak mojih pjesama, da im provjeri ''znanje''. Ranko o meni i mom književnom stvaranju do data nije imao pojma. Valjda mu je bilo ''preko nečeg'' mladih pjesnika, poletaraca, reče mi, ako ne bude valjalo da će baciti u kantu za smeće. Molio sam Boga da će se naći neko ko će ispred njega šutati smeće. Nešto kasnije (1984) Preradović će napisati u svojoj recenziju za taj rukopis, između ostalog: da Krajinom poigrava još jedno pjesničko kolo. Aforizme sam ozbiljno pisao, međutim sa svih strana navališe aforističari prepisivači. Oni su na sceni. Isto kao i pjesnici slagači tuđih stihova.

U savremenom svetu gde je konkurencija oštra, kako pronalazite svoje mesto na književnoj sceni i promovišete svoja dela?

Biću iskren, ne vidim se ja- tu. Ne postoji oštra konkurencija. I književnost se utopila u globalizam. Svi glume poštenje, a gledaju, najčešće svoja posla. Uglavnom svoja imena književnici ''knjiže'' ispod žita. Svi sebe smještaju u Katastar književnosti. Ali malo je originalnih da bi bili upisani kao vlasnici 1/1 u taj Katastar.

Kako planirate da nastavite da istražujete i izražavate svoju poetsku misao u narednom periodu?

Uopšte nemam plan. Kod mene je: što na umu, to na drumu. Misliću onako kako mi misao odnekud u olovku dođe, kao u onoj mojoj pjesmici:

O POSTANKU

Pretvori se u prah

Uvuče u srce olovke

Riječ

(Iz knjige OPKOLJENO KOLO/Nagrada ZLATNA STRUNA/

Smederovo/ 2023)

Da ne zaboravim, na kraju, a kraj je najvažniji. Nadam se da će se neki izdavač zakačiti za ovaj razgovor i dati šansu novom mi rukopisu, poetskom: Izvraćena košulja. Neka i to bude razlog radovanja.

Neda Gavrić

______________

Izvor:

https://www.literaryworkshopkordun.com/