Od sreće do tuge - Slobodan Zoran Obradović

Od sreće do tuge

Želja je bila dječaku

da sestri odagna tugu...

Krenuo je na put dalek –

tražio, tražio Dugu!

Raširio je jako ruke

u naručju da donese boje,

za sestru da ih ima –

nad jastukom da joj stoje.

A, jednom je šaptao tiho

Mjesecu u ponoćni sat:

„Snove joj najljepše daruj“,

za sestru moli brat.

Htio je za nju da ubere

šareno poljsko cvijeće,

i u korpama da je moglo

donio bi naramke sreće!

A ona je venula dugo,

kô kaćun kada se suši!

Bolest joj gasila oči,

al’ živost joj neka u duši

dok osmjeh bratov gleda,

kad joj krevetu priđe,

čini se: Eto joj Sunce

sa neba za nju siđe!

A brat je molio Sunce,

Zvijezde – čak i Vode,

da mu na sestru paze

kad on od kuće ode.

Jednom se vratio – odnekud...

mislim da je u pitanju: škola...

Zastao na pragu sobe,

zatečen – skrhan od bola:

osmjeha njenog nema,

boje su nestale Duge...

pobjeglo je i Sunce sa neba –

potonulo u moru tuge.

Šaptao je vani vjetar,

romorile su i vode:

„Anđelčić dođe međ’ ljude,

al’ jednom mora da ode...“

A Anđeo na nebu moli

za osmjeh na licu brata,

osmijeh ljepši od Sunca,

taj – sjajniji od zlata...

I gledaj, gledaj čudo:

Svjetlost sobom zablista!

Čuju se iako ne vide

srca nevina i čista!!!

Slobodan Zoran Obradović

___

 iz knjige "Kako se vole oni koje donose rode"