Goran Ćeličanin - SRB(END)OVANJE

Reč, dve od kolega i prijatelja o knjizi Gorana Ćeličanina

Moj dom je moja zemlja, a ona je na nebu.

Moj dom je, dakle nebo. A ono je u svemiru.

Moj dom je, dakle, vasiona. A ona je u mojoj glavi.

Znači da nemam drugog zavičaja, sem sebe.

                                        (Miroslav Antić)

             Goran Ćeličanin je prisutan na likovnoj sceni punih 25 godina. Jedan ovlašan pogled unazad suočio bi nas sa strahotnom prirodom tih godina, sa užasnom političkom i ekonomskom krizom koja je uzdrmala, a ubrzo zatim, prosto raznela naše živote. Malo je umetnika koji su tih godina ostali gluvi za ratničke trube i nespremni za moralne kompromise. Goran Ćeličanim je jedan od njih.

Goran Ćeličanin se odmah nametnuo krajnje individualnim pristupom crtežu, pokazujući retku, negovanu grafičku kultivisanost – do perfekcije podignut nivo zanatske umešnosti, kombinovanim sa izoštrenim estetskim zapažanjima.

Karikature, ovog još uvek nemirnog umetnika, po čistoti i čvrstini ideje i izvedbe nema ravne u savremenoj srpskoj umetnosti karikature. Retka grafička kultura i trajna sklonost da se karikatura promišlja u širokim estetskim i filozofskim rasponima, govore da je umetnost karikature baš po meri njegovog snažnog temperamenta. Kao izrazito originalna, nepokolebljiva pesnička priroda, Goran se nametnuo krajnje individualnim pristupom umetničkom  delu. U stalnoj borbi i raskoraku između svetlosti i tame, realnosti i zagonetne podsvesti, dobra i svega ostalog, on se opredeljuje za – oba. Kao moćno sredstvo da se sve to oseti i savlada, ali i održi kontinuitet i vitalnost svog kreativnog pristupa stvarnosti, on koristi duboku, sveprisutnu i sverazarajuću ironiju.

U središtu svih Goranovih karikatura je čovek. Da bi to naglasio, on potpuno odbacuje pozadinu i usredsređuje se na ljude, na njihove figure, koje su vrlo često prave male studije, fiziološke i psihološke.

Karikature Gorana Ćeličanina su, s jedne strane, pune zavičajne prisutnosti, sećanja, čvrstih i neraskidivih spona, i , s druge strane, vanvremenske aktuelnosti i snage. Budući da duboko poznaje, voli i boli dušu i duh svog naroda, to istančano poznavanje daje mu lakoću i snagu izražavanja, kao i dubinu zahvata u suštinu.

Danas se sa sigurnošću može reći, parafrazirajući ono što je Herman Hese rekao o Francu Kafki, a bez opasnosti da ću se ogrešiti o istinu, da je Goran Ćeličanin ''potajni kralj srpske karikature''.

            Srećko Stanković

          Goran Ćeličanin, ilustrator, portretista i dizajner, svom poslu prilazi vrlo pažljivo i smireno. Vuče linije skladno i odmereno, kao kad se devojka češlja pred ogledalom.Tako složene linije odražavaju lep prizor i radost.

          Radost je prvi i najvažniji zadatak umetnosti.

          Kroz crtež se trudi da ovozemaljskom životu da smisao. NJegov rad je misija. Toliko je posvećen svom poslu da liči na monaha. Monah koji je stalno u pokretu i stalno crta. Vuče linije, slaže crteže, prepakuje ih, skriva i zatrpava...Valjda misli da će ih neki sretnik jednog dana negde otkriti i izneti na svetlost.

Možda je to njegov odgovor na sadašnje vreme u kom su urušene vrednosti, gdje je teško dokazati da jedan i jedan čine dva, gde se može naručiti tuđa tuga i gde je slatko ono što ti drugi kažu... Pored svega, karikature izražavaju čist humor. Ilustracije su mu lirske, pitome i prijatne, a portreti čitljivi i lako prepoznatljivi. Za svoj rad je dobio mnogobrojne nagrade širom sveta.

Tokom vremena radovi su mu sve vredniji. On ne staje, ide pa ide. Nosi svoje crteže koji se umnožavaju sa pređenim kilometrima i kao potok na tom putu postaju sve bistriji, jasniji i svedeniji. Kako je njemu na tom putu, kao ga doživljava i koliko ga košta, to zna samo on i njemu slični.

Otkrio nam je da je spas u kretanju. U kretanju tela i duha.

Beograd,  9. 03. 2011.            Nedeljko Ubović, karikaturista i                             

                       autor animiranih filmova

            U narodu čiji su karikaturisti osvojili sve svetske nagrade, započeti bavljenje karikaturom može samo neko ko ima nešto novo da kaže.

Jedan od retkih ljudi koji nam dolazi sa novostima je Goran Ćeličanin.

I pored toga što se pojavio u najgora vremena, u kojima gotovo da i nema mesta za bilo kakav, a ponajmanje zdrav duh, Goran Ćeličanin je već uspeo da se nametne kao vesnik novog vremena i njemu odgovarajućeg načina mišljenja.

Suočen sa nizom ograničenja, Goran Ćeličanin uspeva da probije sve barikade i da se predstavi onda kada po svemu izgleda da su izgubljene predstave.

Jedini blok koga se Ćeličanin uporno drži i koji priznaje jeste onaj u kome nastaju njegovi crteži.

A da je to danas pravo podvižništvo, mora da zna svako ko bi pokušao da se bavi umetnošću u nekom, tamo, Varvarinu, u, tamo, nekoj Srbiji, na nekom, tamo, Balkanu... Ćeličaninov pokušaj je uspeo, a to što je on usamljen slučaj, u potpunom je skladu sa njegovim prezimenom. Jedino što nam preostaje jeste da se nadamo da će Goran ostati u Ćeličaninu, da će njegova umetnost preći sve granice i stići do onih kojima je namenjena.

            Radivoje Bojičić

It is difficult to become a cartoonist in a country whose cartoonists have won every major international award for cartoons, and you can stay in the profession only if you can offer somenthing new.

One of the selected few in that group is Goran Celicanin.

Although he has chosen the worst possible time to draw cartoons, the time in which there is virtually no room for any kind of spiritual endeavour, least of all wittiness, Celicanin has succeeded in winning himself a place among those who herald a new era and a new way of thinking.

Faced with a series of constraints, he successfuly break through every blockade and carry his message through although it seems all but impossible at present.

The only book he consistently adheres to is his sketch book.

Anybody trying to engage in any kind of artistic activity in a town called Varvarin in a country called Serbia somewhere in the Balkans must know how difficult it is and how his effort is therefore all the more valuable.

Celicanin has made it and we can but hope that he will not remain an isolated phenomenon and that his message will travel across every boundary and reach those to whom it has been addressed.

            Radivoje Bojicic

O Goranu Ćeličaninu

           Većina karikaturista počinje od prvog grebuckanja, u čemu su slični mačkama, ali mačke ne idu mnogo dalje. Druga sličnost: politički karikaturista mora, takođe, imati devet života... Da, većina ih počinje ''šaranjem'', a onda sledi dug period učenja. Takav period morao je postojati i u Goranovom slučaju, ali nekako je ostao skriven. Meni se činilo da se pojavio iznenada, kao čovek koji pripada najboljima, samo to, većinom, nismo znali.

           U času kada ovo pišem on ilustruje nekoliko knjiga, i razmišlja o stripu (on kaže da je dobar scenarista), ali njegova prva ljubav je karikatura, bilo politička ili humoristička.

On ima sigurnu ruku i čistu liniju, i tuširanje mu je veoma dobro. Ali sposoban je i da genereše bezbroj dobrih ideja, i ima talenta da ih dobro razvije.

Sećam se jedne od njegovih karikatura. Ona predstavlja Spomenik Velikom Čoveku čija je desna ruka imala da pokazuje ''Put napred''. Goran je nacrtao spomenik kome je desna ruka slomljena i parčetom kanapa vezana tako da pokazuje unazad, ka ''onom što je ostalo od spomenika''. Tu postoji priča, i nekoliko aforizama, ali Goran sve to prepušta vama, njemu nisu potrebne reči.

Za tu karikaturu Goran je nedavno dobio treću nagradu ''Pjer'' (među stotinama konkurenata). (Ili je to bilo za onu koja pokazuje generala koji crta granicu služeći se sabljom kao lenjirom? Ili za onu koja ... Nije bitno, sve one su to zaslužile).

Goran Ćeličanin (nadimak ''Čelik''), čovek je kome mnogi proriču ''meteorski uspon''. Greše, jer meteori, zapravo, padaju, a i zato što je Goran već uspeo.

            Zoran Stanojević

About Goran Celicanin

Most cartoonists from scratch, in which they are similar to cats, but cats do not go much farther. Another similarity: a political cartoonist needs nine lives... Yes, most of them start from ’’scratch’’, and then a long period of  learning follows. There must have been a period of learning even in Goran s case, but it was, somehow, hidden. To me ist seems that he has appeared suddenly, as a man who already belongs to the best, only most of us did not know it.

At the time of writting he is illustrating several books, and he thinks of entering the field of  comic strip (he says that what he needs is a good script-writer), but his first love is caricature, be it political or humorous. He has a sure hand and a clean line, his inking is very good. But he is also able to geneate any number of good ideas, and he has the talent to develop them well.

I remember one of his cartoons. It represents a Monument to a Great Man whose right arm was meant to ’’show The Way Forward’’, but Goran has drawn the monument with the right arm broken, and tied with a piece of string in such a way that it points back, to ’’what s left of the monument’’. There is a story there, and some aphorisms too, but Goran leaves all that to you, he does not need words.

For the cartoon described above goran has recently won the third ’’Pjer’’ prize (among hundreds of competitors). (Or was it for the one showing how a general draws borders using his sabre a a ruler? Or for the... Never mind, all of them deserved it).

Goran Celicanin (nicknamed ’’Celik, which literally means ’’Steel’’ is a mon to whom many predict ’’a meteoric rise’’. They are wrong because meteors, actually, fall, and because Goran has already risen.

            Zoran Stanojevic

Bitka bez riječi

           Dvije velike  i moćne sile vladaju svijetom – riječ i broj. Jedino razumno biće na ovoj našoj planeti ih koristi i ne znajući da je samo bolji ili lošiji sluga silnih i snažnih vladara. Rječju i brojem sve počinje i sve se završava. Sa takvim vladarima se čovjek, a da to i ne zna, suočava kroz cjelokupno svoje postojanje.

U novije vrijeme neprikosnovenim vladarima prijeti jedna nova sila i snaga – karikatura bez riječi, dokazujući da se bitka za ljudsko srce, dušu i um može voditi i bez riječi, odnosno bez velike galame i računice. Ako ništa, bar za sada, karikature bez riječi su uspjele da malo otupe vladarsku oštricu riječi. Da li se riječ povukla? Nije, ali je dobila opasnog suparnika. Eto, može se i bez nje, a u budućnosti, možda, i suvladara koji će biti razumniji i humaniji. Broj se još uvijek neda i dobro se drži na vladarskom tronu, samouvjeren je i tvrdoglavo se drži činjenice da je nezamjenljiv u svojoj vladavini. Ko zna, možda će nam se nasmiješiti sreća pa da i broj dobije suparnika i suvladara. Zasad još uvijek nismo primjetili cijene bez neizbježnih brojeva.

Goran Ćeličanin uporno i dosljedno prkosi riječima, crtajući karikature bez riječi i poručuje da ne priznaje autoritet vladara, kraljeva, careva ili bilo koje druge autoritatativne vlasti, pa makar to bila i riječ ili broj čija smo samo puka transmisija i izvršitelji njihove vladarske volje. U njegovim karikaturama može se samo, ponekad, naslutiti kakav onomatopejski zvuk, ali to već prelazi u iskonsku povezanost sa  melodijom i poezijom i tako poželjnim sinkretizmom. 

Goran i autor ovog teksta su se upoznali a da se prije toga nisu nikada vidjeli ni sreli. Susret je bio urečen 1991. godine u Pjerovom, i ovog tekstopisca, rodnom gradu mučeniku – Glini. Nažalost, prvonagrađena karikatura, koja nosi ime Pjera Križanića, Goranu nije uručena u Glini zbog ratnog haosa koji je zahvatio bivše prostore nekadašnje nam domovine. Nad Glinom i nad Srbima u Krajini umjesto Pjerovog i Goranovog pera lebdio je srbosijek.

            Veljko Stambolija

SA ŠAJKAČOM JE LAKŠE

Kažu da se ne skida ni pred kim, jedino pred Bogom u crkvi. NJome se kune, blagosilja, moli i bratimi. Uz nju se ispoveda, poverava, preklinje i zahvaljuje.

Kada želi da se pokaže hrabrost, da se izbori inatom, da se podeli nežnost, da se dokaže privrženost... to će se najbolje potvrditi sa šajkačom na glavi.

Šajkača, srpska nacionalna kapa, nekada obavezni deo vojničke uniforme, postala je umetnički simbol, tema, obaveza, dug, potreba...

Kako je bilo tako je i ostalo - ni savremeni umetnici, čak i oni koji se izražavaju nekim posebnim formama, ne beže od toga da naglase i izbore se za svoju ideju - šajkačom.

Goran Ćeličanin je u svojim karikaturama stvorio poseban, autentičan, prepoznatljiv lik (neki bi rekli da je samom sebi bio uzor), kome je šajkača nezaobilazni detalj. I kada iz njega izbija prkos, odlučnost, zbunjenost, naklonost, pokatkad i odsutnost, nesnalaženje i strah... taj lik isijava posebnu energiju i bliskost.

Gledalac, ustreptao i uznemiren pred svetom, pred njegovim novotarijama, intrigama i pakostima, ponekad spreman da ih osudi i ismeje, da bude prema njima ironičan i kočoperan... poistovećuje se sa likom sa karikature, prepoznaje sebe u sličnim situacijama, bude mu od toga lakše i lekovitije - pre svega zbog šajkače.

Posmatrajući karikature Gorana Ćeličanina mi u stvari posmatramo sebe, kao u izvrnutom ogledalu svoje bi slabosti i mane da pripišemo liku sa crteža, kao što bi njegove vrline i prednosti da prigrabimo sebi. To činimo svesni da je on u svakome od nas, odnosno da smo svi mi pomalo svoj kolektivni ego prikačili njemu, poručujući - šajkača, to smo mi.

                                                                                                                                Srba Takić

Kome gora, tome brst

Kome pesma, tome slava

Kome usud, tome krst

Kome kapa, tome glava!

Kome šuška, tome šumka

Čizma glavu čuva, a da bi se srpska glava kroz vekove očuvala ni "čizmaši" se nisu od svoje šajkače odricali. Pa, ako se dogodi, da nam kad-kad sa čizmom ne uspe, tu je šajkača, koja je obezglavljenoj Srbiji vazda vraćala glavu na ramena.

Bez šajkače, Srbi su narod kao i svaki drugi, a kroz istoriju nismo ni bili, niti smo mogli da budemo svoji, kad god smo težili da postanemo narod odreknut i od sebe i od svoje kape - šajkače, pa da tako tavorimo porinuti u neprepoznatljivost, i sebi i drugima.

Gologlav srpski narod, gubi nit, ne samo sa glavom Srbinovom, nego i sa poukom o tome, šta je šajkača značila na toj srpskoj glavi.

Šajkača je vojnička kapa, a Srbi su ratnički narod, kojem ostali obezglavljeni narodi nikad nisu mira davali, pa je i prirodno što je vojnička kapa srpskog naroda postala i nacionalno obeležje Srbinovo u svakodnevnom - pa i u mirnodopskom životu.

Obezglavljen Srbin, osuđen je na tumaranje, u očajničkoj potrazi za sobom i svojom glavom, koje se odrekao zajedno sa šajkačom. Pa i ne čudi, mada deluje na momente i tragikomično, što danas Srbijom paradiraju srpski "atamani" i "kozaci", sa obeležjima kojima pokušavaju, preko pandana tradicionalnom srbskom viteštvu i ratništvu, da se dozovu svojoj glavi, preko bratske ruske glave.

Za to vreme, u Srbiji, karikaturista Goran Ćeličanin, ne odustaje od namere da svojim sunarodnicima vrati glavu na ramena. U meri da zadivljuje njegova istrajnost u crtanju glavatih Srba, iritirajući, pri tom, i mnoge obezglavljene Srbe.

Goran ne odustaje od šajkače, svestan da nisu Srbi zalud u svoju narodnu nošnju uvrstili svoju vojničku kapu.

Pretpostavka autora ovog zapisa, je da je to glavni razlog, mada je možda razlog ove istrajnosti i mnogo praktičniji. Možda je, Goran Ćeličanin, karikaturista, koji je shvatio da je besmisleno crtati narod svoj bez glave. Pa još i u vreme kad smo svi mi, njegovi sunarodnici, u ovolikoj nevolji, iz koje nećemo ni uspeti da se iskobeljamo ovako obezglavljeni.

Bez nevolje, nema Bogomolje! Bez šajkače, nema glave! Bez glave, nema te Bogomolje koja će nam pomoći!

Braćo Srbi, kome kapa - tome glava! Šajkaču na glavu, pa onda prst na čelo - i eto nas u Bogomoljama... Gospodu da se molimo, da nam vrati i glavu i pamet - pa da ih se više nikad ne odričemo, i da ne činimo bruku i sramotu i precima i potomcima svojim.

A karikaturisti Goranu Ćeličaninu da se zahvalimo što ne pristaje da nas crta bez glave. Za toliko bismo, vala, ovako obezglavljeni, i u svojoj epigenetici morali pameti da izbunarimo!

                                                                                                                              Jasmina Bukva