Deva, kobija Mrkovska - Ranko Vujačić

Krajem XIX vijeka, dok su ovim prostorima još vladali Turci, Mrkojevići kao i grad Bar potpadali su pod vlast skadarskog sandžaka. Do Skadra, upravnog i trgovačkog centra, moglo se stići čamcem preko jezera ili kopnenim putem kroz Anamale. Tim kopnenim putem koji prolazi kroz mnoga sela od Mrkojevića  do Kravara, nakon ko zna koliko dana lutanja, jedno jutro je dospjela u polje kamila. Čobani, uglavnom nejaka djeca, koji su u zoru izjavili stoku na pašu prvi ugledaše nesvakidašnjeg „brava“.

Obazrivo, izdalje, a onda ohrabreni njenom mirnoćom, priđoše bliže i počeše obilaziti oko nepoznate životinje. Po prirodi pronicljivi, praunuci starih nomada, zaključiše da ovaj „brav“ pripada papkarima. Ima vime ali krava nije. Sva je nezgrapna i nekako ružna, a pri tom još i grbava. Poslije kratkog razglabanja dogovoriše se da jedan od njih pođe gore u selo i obavijesti starije šta su zatekli na pašnjaku, a oni će sigurno znati šta će dalje raditi.

Najmlađe čobanče, mali Suljo, hitro potrča u pravcu sela, a ostali napraviše širok krug oko kamile kako bi je spriječili da pobjegne. Znali su da će, kad dođu stariji i ne zateknu „brava“,  biti kažnjeni zbog nepotrebnog uzbunjivanja. Kamila je u međuvremenu mirno pasla sočnu, od jutarnje rose, vlažnu travu ne osvrćući se na kretanje oko nje i nemir koji je unijela svojom pojavom.

Ubrzo su iz sela stigli Ibro i Suljov otac, pa i oni kao čobani počeše da kruže oko kamile ispitujući pogledom svaki detalj na njoj. Nalaze dosta sličnosti s poznatim bravima, ali u cjelini čudo do tada neviđeno. Da djeca ne bi zaključila kako oni, odrasli ljudi, ne znaju kakav je to „brav“ odvojiše se po strani i dogovoriše da je najbolje da čudnog brava otjeraju gore u zabran. Nakon dogovora rekoše čobanima da nastave svoj posao, a oni će nepoznatog brava otjerati u selo.

Ubra Ibro deblji poduži prut i hrabro krenu prema kamili. Potjera je, a ona polako s urođenom pustinjskom mirnoćom podiže glavu i kad ugleda prut shvati da je vrijeme da se pridruži krdu koje je davno napustila, jer se vjerovatno priprema novi karavan. Nije bilo potrebe da se čudan brav šiba niti da se vikom usmjerava, jer je kamila dugim koracima išla mirno ispred goniča i samo bi povremeno, na raskršćima seoskih staza, na dodir dugog pruta mijenjala smjer kretanja. Stigli su do zabrana, a njih dvojica nijesu ni riječ progovorila. Bili su zauzeti svojim mislima. Prebirali su po sjećanju da li je ikad iko, uveče oko ognjišta, od starih mudrih seljana spominjao da je vidio ili čuo za nešto slično. Utjeraše kamilu u zabran i na prijelaz nabacaše dva naramka drača, jer ne lezi vraže, iako na izgled miran „brav“ može se uzjoguniti i pobjeći, a da se ne sazna šta je i čiji je.

Krenuše njih dvojica prema selu da jave drugima, ali vijest od usta do usta stigla već do svake kuće, pa se seljani okupili i krenuli da vide čudo dotad neviđeno. Sretoše se na domak selu i svi zajedno pođoše do zabrana. Među seljanima bilo je i trgovaca koji su išli po okolnim pazarima, ali niko nije mogao reći da je vidio nešto ni nalik ovakvom „bravu“, jer mu to ime ostade od čobančića. Ne znajući odgovor stadoše vijećati ko bi mogao znati rješenje ovoj zagonetki. Neko se sjeti starog Selima, ali tada iskrsnu novi problem. Selim je zašao u poodmakle godine i noge su ga izdale, jedva može sam preskočiti kućni prag, ali i za to se nađe rješenje. Četiri mlada momka rekoše da će ga oni donijeti na nosilima i odmah se uputiše ka Selimovoj kući. Kad su stigli objasniše starcu šta su vidjeli i kako se „brav“ ponaša. Na osnovu njihove priče on nije mogao ništa zaključiti, pa pristade da ga na nosilima odnesu do zabrana.

U međuvremenu, ispred zabrana pričalo se svašta, čule su se razne pretpostavke i svakakvi prijedlozi, a najviše smiješnih, pa su se seljani lijepo zabavljali. Vrijeme im je prolazilo u veselom raspoloženju sve dok se ne pojaviše momci, noseći starog Selima između sebe. Staviše starca na mjesto s kojeg je imao najbolji pogled na „brava“ i utišaše se da mu ne skreću pažnju. On je u tišini gledao životinju, pažljivo je posmatrao, analizirao, ali ni riječ da progovori. Vidjevši da svi ćute i očekuju šta ima da im kaže napokon progovori: „ Mnogo sam svijeta obišao, od Skadra do Haj-Nehaja. U dva najveća carstva sam trgovao, ali ovakvog čuda nigđe nijesam vidio. Jali je zec od trista kila, jali kobija mrkovska, ne znam. Svakako nije dobro za nas. Zato ga ubijte!“

Zbog svojih godina, a i zato što je mnogo svijeta vidio Selim je uživao poštovanje svojih seljana te oni bez pogovora prihvatiše njegov prijedlog. Kad se seljani raziđoše momci istjeraše kamilu iz zabrana i otjeraše je visoko gore kod pećina. Tu je ubiše i baciše u provaliju da je niko ne može naći.

Priča o čudnom „bravu“ koji se pojavio u Mrkojeviće ubrzo se čula i u drugim selima, a onda od usta do usta stiže i do Skadra. Kako je priča stigla do skadarskog paše nije poznato, ali se čulo da se paša mnogo naljutio što su Mrkojevići ubili njegovu kamilu. Za kaznu, odluči paša, da svaka kuća u Mrkojeviće na ime odštete za ubijenu kamilu plati po jedan zlatni dukat. Ovakva drakonska kazna potvrdi Selimov strah da je onaj čudni „brav“ zaista bio kobija* mrkovska.

Ranko Vujačić

(iz knjige u pripremi)

_______________________

kobija*  – kob, usud, nesreća