Ko je Gordana Sarić?

Ili: Koliko imamo dobre volje za naše ambasadore dobre volje

Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Neosporna je činjenica da u savremenom svijetu – ovom globalnom selu – svaki doprinos afirmaciji Crne Gore predstavlja respektabilnu vrijednost koju ne bi trebalo zanemarivati. Jedna od onih dama koja već dugi niz godina promoviše crnogorsku kulturu, o čemu se kod nas uglavnom ćuti – uz dozu nedoumica i zadrške – jeste Nikšićanka, pjesnikinja i profesorica francuskog jezika u penziji, Gordana Sarić: vrsna žena, neiscrpne energije i neskrivene ljubavi prema svojoj zemlji, uvijek spremna da na svim meridijanima ličnim primjerom ukaže na bogatstvo duhovnosti svog naroda.

A pošto kod nas njena misija, nažalost, i dalje ostaje na začudnoj margini, osjećam potrebu da, kao kulturni poslenik, ukažem na nekoliko detalja iz njene izuzetno bogate i značajne biografije.

Deklarišući se s ponosom kao crnogorska pjesnikinja, Gordana se upravo vratila iz Rima, gdje je – prema pisanju medija – pod pokroviteljstvom grada Rima, a u organizaciji Internacionalne škole „Kavasaki korporacija“ iz Japana, u čuvenom muzeju „Villa Altieri“, učestvovala na Svjetskom samitu obrazovanja. Tom prilikom joj je uručeno počasno priznanje Ambasadorke obrazovanja svijeta, zlatna medalja i zvanje Doctor honoris causa obrazovanja.

Govoreći tečno španski, Gordana je pred delegatima iz cijelog svijeta – SAD-a, Velike Britanije, Italije, Nepala, Indije, Perua, Argentine, Španije, Kanade, Kolumbije i drugih zemalja – govorila o promjenama u obrazovanju i čitala svoje stihove, prožete mirotvornim porukama.

Nedavno je, po drugi put, u Rimskom senatu dobila priznanje „Divinamente donna“ („Božanstvena žena“) za prefinjenost poetskog izraza i doprinos svjetskoj kulturi. Priznanje joj je uručilo Društvo „VerbumlandiArt“, koje djeluje uz podršku Vlade Italije. Takođe je dobitnica i zlatne medalje predsjednika Italije, kao i niza drugih međunarodnih priznanja.

Akademija visoke inteligencije iz Meksika, čija je Gordana predsjednica za Crnu Goru, dodijelila joj je – na Papskom univerzitetu Antonijanum – nagrade „Div svjetske kulture“ i „Lider humanosti“, svrstavajući je među 50 nezaboravnih žena svijeta.

Njene pjesme redovno se objavljuju u svjetskim antologijama i književnim časopisima, od Venecuele, Italije i Alžira, do Španije, Albanije, Grčke, Indije, Japana...

Ovih dana ponovo je pozvana u Italiju – u grad Kataniju, gdje će u teatru grada Montebjanko nastupiti kao finalistkinja konkursa „Stupor mundi“ („Čudo svijeta“), uz visoke ocjene njene poezije od strane međunarodnog stručnog žirija.

I sve to čini jedna naša pjesnikinja, Gordana Sarić. Naša, a opet – svjetska. Pa se opravdano postavlja pitanje: jesmo li kao društvo toliko paradoksalni da sve ovo doživljavamo kao daleku fikciju? Toliko nestvarnu da na kraju ni ne obraćamo pažnju na ovakvu misiju jedne neumorne žene, koja je prepoznatija na svjetskim kulturnim mapama nego u svom neposrednom okruženju?

Kod nas, po starom pravilu, svi sumnjamo u sve – pa tako i u nesporne domete ove profesorice i pjesnikinje, iako se njeni nastupi direktno utkivaju u savremene tokove naše kulture.

U konačnici, Gordani Sarić i nije neophodna potvrda – ima je dovoljno. Ali javnosti vrijedi ukazati: imamo istinskog ambasadora dobre volje, autentičnog promotera naše poezije i kulture širom svijeta. A to nije mala stvar. U vremenu kada je već samo pojaviti se i govoriti o ljepoti i duhovnosti svoje domovine – pravi podvig.