Ko
Ko to zorom ranom kuca,
Na prozore moje ranjene duše
i ostatke moga srca...
Ko mi snažne zagrljaje mami,
dok se u njedrima
moje tople suze suše.
Pred vratima nemo čekaš,
ruka neće da pokuca,
i poput klatna
bezvremenog sata stoji,
I neme otkucaje broji.
Osmeli se dušo i pokucaj,
na dugo iščekivani prozor
u srcu koje te čeka,
dok se zvezde pomaljaju
iz riznice neba
Iz daleka...
Natalija Novaković