Krik

Krik

Po neprohodu idem, poodavno mi čelo ulub ima,

nenavikao na dobro pjesmom se samo tješim

 znam da me razumije pa pola muke na papir prima

i čeka da se poslije svake tačke i ja nasmiješim.

U njivu uđem da dlan nažuljim, jaz u leje navrnem

jer sve to što tamo raste domaćinu buja kao iz srca,

poslije kada se jadan nakanim da i krtolu nagrnem

vidim iza mene tuga ludački sve sjeme pokljuca.

Poželim da pokosim a tad sa neba udari tuča,

ne smijem kosu na rame, bojim se Perunova bijesa

 i taman da se smirim kad ono krv proključa

pa urliknem od jada, vrisak pustim put nebesa,

rasparam oblake krikom kao da su od papira,

sakupim kišnicu u srce i sa njom dušu perem poslije,

ne postoji mirnoća sav sam satkan od mojih nemira

i tad se vraćam Limu i sanjam da po njemu gledam galije.

Miloš Miloradov Šćepanović