Labud pjesma

Labud pjesma

Kao anđeo blistaš naga,

Glečeri Aljaske nad čelom sviti,

Zar još uvijek čekaš, draga,

Onoga što će zakasniti?

Požari, vojske, bolesti, štete...

Dolaze neki novi Skiti;

Dok ti, još uvijek, ko dijete –

Strepiš, hoću li zakasniti.

A čovjek, ah ta lažna pjena,

Što na dnu tvojih zjena kipti,

Kad mu je duša raseljena

On će uvijek – zakasniti.

Postoji put i usputice;

Čemu plač, zašto suze liti?

Gospod koji ti miluje lice

Nikada neće – zakasniti.

San slikan bojom violeta,

A java zgarištem umivena;

Tako si daleko od djeteta,

A tako daleka kao žena.

 Dok život oko tebe kao saga,

Prepliće svoje zlatne niti,

Ti samo čekaj – čekaj draga,

Onoga što će zakasniti.

Preni se, djevojčice, iz bolnog nesna,

Jedan je Izvor s kog treba piti,

Tamo te čeka – Labud pjesma,

Požuri! I nemoj, zakasniti...

Ranko Radović

Toronto, Kanada