Maslina je majka - Branislav Antov Mikulić

Sve se zbilo iznenada, prvo susret s nepoznatom staricom na šibenskoj pijaci, a onda njena spontana ispovijest. Bila je sjela za moj stol, htjela je kao i ja predahnuti uz kavicu. Predstavi se kao Luce. Nakon par opreznih rečenica pred neznancem, ohrabri se pa poče priču o sebi. Završi je o nečem posve drugom. Evo kako je to teklo:

Udala se mlada, niti s dvadeset godina. Voljela ga je, i on nju, tako je vjerovala, bar u početku. Dugo nisu imali djece, mislila je da nikada ni neće. Muž ju je zbog toga zanemario, prigovarao joj i optuživao da je ona kriva za to. Udaljio se od nje, približio kavani i alkoholu. A nju korio i tukao govoreći da je ona i za to kriva, da pije jer ga vara i druge muškarce pohotno gleda. A ona je samo čekala da se čudo desi, da je kao nekad zagrli i pomiluje, i da joj se vrati.

I onda kada je pasala četrdesetu, nakon trenutka slabosti, kada je tijelo pokleknulo pa ga pijanog pustila u postelju, desi se dugo snivano začeće. Presretna je bila. Njemu o tome nije kazivala, on je ionako bio nastavio po starom. Bojala se, zapravo da će je optuživati za nevjeru, da će je tući. Da će plod izgubiti.

Kriti dugo svoju tajnu, nije mogla. Kazala mu je o tome tek kada je on njen stomak narasli opazio. A potom je pakao nastao u domu njihovom. Tukao ju je, kose joj čupao, nogama je udarao kada bi na pod pala. Nakon toga danima na ulicu nije izlazila, od nemoći i bolova, ali i zbog sramote da se ljudima u modricama pokaže.

Pred porod je posustala, napustila ga je, ćaći u Gradinu otišla. Vratila se na selo, na škrtu zemlju među loze i masline. Rodila je, sina odgajala, o starom ocu brinula i o zemlji. Od jutra do mraka je u polju radila, u vinogradu i među maslinama.

Kad je sin u školu trebao poći, razbolje se. Vručicu je dobio veliku, danima je trajala. Jedno jutro, kad ga je iz kreveta uzela, k sebi privila, vidje da mu nogice vise, da su beživotne. Vrisnu, otrča do susjeda, pođoše do liječnika, pa do bolnice. No lijeka ne bijaše. Ostao je oduzet, jedva je i rukama mogao micati. Petnaest godina ga je na postelji dvorila, uz njega bila. A kada bi sin zaspao, trčala je u polje da okopa vinograd, da berba ne podbaci. Imala je psa, dobermana, on je dječaku društvo pravio, uz njega bdio kad je did umro, a desilo se to ubrzo nakon sinove bolesti.

Godinama se nosila sa sinovljevom nesrećom i svojom. Godinama je bila razapeta između obaveza materinskih i nužde da za njih dvoje skrbi. Ovo potonje je sve teže uspijevala. Čim bi otišla u polje, a dječak zastenjao, doberman bi dotrčao do nje u vinograd i vukao je za skute da dođe i bude uz sina. Tako su srasli, dječak i pas, i ona s njima. Kasnije, kada ju je snaga izdala, loze nije mogla raditi, i vinograd je prestao davati ploda. Živjeli su bijedno, sve teže. Jedini prihod su imali od maslina, od ‘uja'.

Maslina ih je hranila, nju i sina. On je prije desetak godina umro, isti dan je pas skončao, od tuge za drugom nepomičnim. Luce je ostala sama. Radi o maslinama, koliko stiže i koliko joj snaga posustala dozvoli. Ponekada dođe do Šibenika, da se s nekim sretne, da s ljudima progovori. Ima ona i tamo na selu s kim popričati, nije da nema. Društvo su joj njene masline, ona im je zahvalna, one su ljubav njena. S njima najradije druguje. Ali…

Tu Luce zastade, pa duboko uzdahnu. I spusti glavu da suzne oči sakrije, dvije kapi koje s obraza na stol padoše nije stigla. Par trenutaka je pognute glave sjedila preda mnom, šuteći. Pomislih da se moli, da trebam da ustanem i u njenom miru je ostavim. A ona, kao da je pročitala moje misli, odjednom podiže pogled i uz blag osmijeh na licu, reče:

„Gospodine, loza je maćeha. Ona daje dok je služiš, dok oko nje radiš, a čim prestaneš, ona te kazni, rod uskrati, plodom presuši. A maslina, ona je kao majka. I kad je zaboraviš, kad joj pažnju uskratiš i leđa okreneš, ona uvijek plod nosi. Baš kao mater koja uvijek topao objed za dijete ima kad god da joj se kući vrati.“

Tu ponovo zastade, na tren se zamisli. A onda, potvrdno klimnuvši glavom, doda: “Maslinu je sami Bog čovjeku poslao da nam Njegovo lice pokazuje - da nam daje i kada zauzvrat od nas ništa ne dobiva.”

***

Priču i ispovijed starice brzo sam zaboravio. Ipak, kad bih se u Šibenik vraćao i pijacom hodao, sjetio bih se mog susreta s njom. Pa bih se pitao zašto mi je onomad svoju dušu otvorila, zašto mi je svoj život kazala. No, odgovora nisam nalazio. A evo, danas mi se odjednom javi. Razumjeh svu besjedu njenu.

O maslini mi je Luce govorila, a ne o sebi! Sjela je pored mene da mi o ljubavi svojoj ispriča, s namjerom da i ja to drvo zavolim, da ga njenim očima gledam. Da u njemu mater vidim.

Ili nešto još veće.

Branislav Antov Mikulić

***

Branislav Mikulić rođen je 1951. godine u Sarajevu. Rastao je uz oca, majku i sestru, kako sam kaže, u radničkoj obitelji toga vremena. Otac Anto, vrstan majstor-krojač, predratni ljevičar, sarajevski ilegalac i partizan, bio mu je uzorom, baš kao i mati Jelena, vrijedna radnica i višestruki udarnik u konfekcijskim radionama ‘Alije Hodžića’ i ‘22. Decembra’. Povremenu oskudicu, koja je pratila većinu gradskih obitelji na prelasku iz pedesetih u šezdesete, nadomještale su porodična harmonija i toplina doma, čemu je, veli on, mati davala poseban pečat.

Branislava je odmalena krasila radoznalost, želja za učenjem i spoznajom. To je pokazivao u osnovnoj školi, potom u gimnaziji, pa i kasnije. Sa 18 godina upisuje studij ekonomije u Sarajevu, s dvadeset i političke nauke. Nakon diplomiranja, pohađa magistarski kurs u Beogradu, kasnije doktorira i specijalizira u Sarajevu i Haagu. Petnaest godina je, radeći kao istraživač Univerziteta u Sarajevu, izučavao fenomen masovnih migracija naših radnika u inozemstvo, s fokusom na njegovu socijalnu i ljudsku dimenziju.

U jesen 1989. i sam postaje migrantom. Polazi u Nizozemsku na postdoktorske studije gdje, stjecajem okolnosti, ostaje do 2005. godine. Ekonomska i socijalna nejednakost su teme koje zaokupljaju njegovu pažnju – u centru njegovog istraživačkog interesa su najranjivije kategorije stanovništva: siromašni, socijalno ugroženi, beskućnici, bolesni, oni bez šansi i nade. Čak i kada piše striktno naučne i tehničke raporte o tim društvenim grupama, čitalac prepoznaje da autor saosjeća s njima.

Nakon godina plodonosnog djelovanja u Centru sa socijalne analize Statističkog ureda Nizozemske, Branislav prelazi u Dublin gdje osmišljava i vodi komparativne analize o kvalitetu života, nejednakosti i siromaštvu u Evropskoj Uniji. Tu, u Irskoj, ostaje do pred kraj 2012, kada napušta karijeru naučnika i istraživača i posvećuje se pripovijedanju. Uglavnom se izražava u formi kratke priče, a najradije na maternjem jeziku. Bilježi, kako sam često veli, samo ono što je otkrio hodeći kroz vlastiti život – ono što je oslušnuo uhom, vidio okom i razumio srcem.

Za svoje kratke priče Mikulić je već ubrzo dobio nekoliko priznanja: posebnu pohvalu i povelju na Amity konkursu (2016), te nagradu na međunarodnom književnom konkursu kratke priče “Miloš Crnjanski” 2017.godine, te Preprekovu nagradu u jesen 2021. Neke od autorovih priča su objavljene u inozemstvu, a prethodno prevedene na engleski i esperanto.

I njegov roman-prvijenac “Srcem do beskraja” je odmah zapažen, kako od čitalačke publike tako i od književne kritike. Doživio je nekoliko izdanja u Bosni i Hercegovini (Dobra knjiga, 2016), a potom je objavljen u Hrvatskoj (Hrvatsko biblijsko društvo i Synopsis, Zagreb, 2017). Roman je nagrađen na međunarodnom književnom natječaju ‘Fra. Martin Nedić’.

Drugi Mikulićev roman “U srcu je bogatstvo” publikovan je početkom 2018. Prepoznavši vrijednost Mikulićeve ove intimne ispovijedi, koja po riječima kritičara ‘zrači ljubavlju i nadom’, banjalučki priređivač Glas Srpske je odlučio da knjigu štampa u, za ovdašnje prilike, neobično visokom tiražu (22.000) i ponudi je svim čitaocima istoimenog dnevnog lista. Nešto kasnije je beogradski tjedni magazin NIN objavio istu knjigu u 18.000 primjeraka.

Branislav živi u Amsterdamu. Saradnik je nekoliko časopisa, revija i portala, aktivan u par redakcija i uredničkih odbora. Član je Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.