18.06.2018.
Proza

Moj novi život je započeo - Dragica Šreder

 

 

 

 

 

 

MOJ NOVI ŽIVOT JE ZAPOČEO…

 

 

 

     Nagnuta nad mojim zapisima, pojavi se u meni ova misao, koja me je ponovo obuzela: Šta sam sve doživela u prohujalim godinama?

     U tom momentu se pred mojim očima pojavi slika onog dana od pre četrdesetdve godine, kada sam autobusom napustila moju domovinu i uputila se u tuđinu. Od tog dana pa do danas sam  jedna od onih, koju ovde u Nemačkoj nazivaju Gastarbajter, ili još češće smo samo stranci. Kao i mnogi moji zemljaci pokušala sam da nađem sebe i svoje mesto u ovom nesigurnom svetu, u kome se sve meri novcem i bogatstvom. Ti valovi su nosili i mene sve dalje od povratka u one predele moje domovine, gde sam provela svoje detinjstvo. U to vreme nisam mogla ni naslutiti, da su samo oni ljudi bogati, koji drugima puno daju a ne poseduju mnogo. To iskustvo sa stekla tek mnogo godina kasnije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Okupirana mislima, obhrlile su me već x-puta misli i pitanja, sa kojima se svaki stranac u ovoj zemlji, i ne samo ovde, susreće: Zašto nisam tamo ostala, gde su ostali moje srce i moja duša, tam u mojoj domovini, tamo gde sam rođena? Zar stvarno nije bilo druge mogućnosti, nego da u tuđem svetu radim na svojoj budućnosti? Da li je to traženje za boljim životom moralo da se baš ovde završi? Bilo je i mnogih drugih pitanja koja su počinjala sa „zašto“ „jer“ i „da li“, koja su mi letela kroz glavu.

     Gledala sam napolje kroz prozor. U mojim mislima ugledah za jedan kratki momenat to selo, koje je živelo svojim svakodnevnim životom. Glasovi i šumovi, koje sam pritom čula, bili su potpuno drugačiji od onih, koji se mogu čuti u Hildenu. U mojim ušima je odzvanjalo brujanje nakovnja u seoskoj kovačnici a odmah potom užurbani glas mog oca. U poljima, koja su obećavala dobar berićet, kreću se lagano poljoprivredne mašine, dok na seoskom putu jure automobili i kamioni. Iz bezbrojnih radija u seoskim kućama se čuje glasna muzika, koja se meša sa cvrkutom ptica i zujanjem pčela.

 

 

 

 

 

 

 

     Potom se poleteše moje misli nazad u moju novu domovinu. Ustvari, došla sam u Nemčaku kako bih za tri godine naučila nemački jezik, kako bih potom opet tražila novi posao u Beogradu. Sa dobrim znanjem nekog stranog jezika, se tada dobijala pet procenata veća plata. To je bio moj plan. Ali sve je došlo drugačije. Moje prvo vatreno krštenje na nemačkom jeziku sam bravurozno položila, inu jednom kratkom razgovoru, kada su se prvi sunčevi zraci pojavili na horizontu, i jedan mladić me u Alteni upitao gde se nalazi diskoteka „Haus zur Lene“, a ja mu znalački opisah put do tamo. Moj krug poznanika je postao sve veći, alije uglavnom bio ograničen na Jugoslovene, koji su stanovali u Alteni. Posećivali smo jedni druge i slavili zajedno. Pritom smo uglavnom govorili naš maternji jezk, ali mi to nije bilo dovoljno, jer sam htela da naučim pravilan nemački jezik, pa sam se prijavila u večernju školu za seminar „Nemački za strance“. Tamo sam vredno učila, tako da sam posle tri meseca već mogla razgovarati na nemačkom. Godinu dana kasnije, sam se preselila u Hilden. Tamo me je čekao novi posao i puno novih prijatelja. Još jednu godinu potom, upoznah jednog čoveka, sa kojim sam od 1977. godine u srećnom braku i zbog koga sam ostala u Nemačkoj.

 

                                                                    

 

 

 

 

 

 

     Jedna predradnica u firmi gde sam radila, je sa nama govorila vrlo loš nemački jezik, bez ikakve gramatike. To me je strašno ljutilo, pa sam joj kazala: Kada ti sa nama strancima govoriš loš nemački jezik, nećemo moći da naučimo pravilan nemački. To ju je pogodilo, pa je potom samnom govorila pravilan nemački. Kasnije, sam kod Privredne komore u Diseldorfu polagala ispit za prevodioca, te sam u početku prevodila honorarno dokumente za ljude iz Jugoslavije, a potom i poeziju i prozu za antologije, koje su nastale na književnim večerima u Hildenu. U njima su objavljeni radovi svih autora, koji su u Hildenu čitali na tim književnim večerima.

     Nisam htela da me ljudi pogrešno razumeju jer mislim da je važno, prilaziti ljudima, kako bismo se zbližili i postali otvoreni za nešto novo, pa bismo tada mogli verovati, da se naš život sastoji od velikih stvari. Pritom su uglavnom male stvari one, koje su zaista važne. Ako mi s vremena na vreme isključimo našu “Navigaciju” bili bismo otvoreni za nešto novo, i tsds možemo doživeti inspirirajuće trenutke. Mnogi ljudi primete to prekasno, ali ne mogu na žalost da vrate vreme unazad!!”

     Znači, uzmimo sebi malo vremena za male pažnje prema ljudima, vreme za čovečnost i ljubav. Jer su na kraju upravo ti momenti, koji su stvarno važni u životu!

 

 

Dragica Šreder