16.04.2018.

Poezija

Sonetni vijenac

LJILJANA NEVENOVA

I

Ljiljanom mi tako život zamiriše,

I Raj mi dolinu plača zamijeni,

I stud, i čam zemni, i beskrajne kiše,

Što nemire njedre s proljeća, jeseni….

Što kajanjem boje zime duge, ljeta,

Sve dane s anđelom dobrim proživljene,

Zadnji uzdah starca i ciku djeteta,

Sve strahove moje i kuraži njene,

Zagrljaje nježne i htjenja daleka,

Dvoje što u redu za trun sreće stoje,

Sudbina okrutna i nadanja meka,

Radovanje njeno, tugovanje moje,

Jecaji kojima iz ranjene duše

Izrone sjećenja iz studene tmuše.

II

Izrone sjećanja iz studene tmuše,

Zalede krvotok uragani sjete,

Snovi se rasplinu i pred tobom sruše,

Besmrtnice, jača od zle kobi klete.

Pa progutam suzu da bol sa njom mine,

Od postanka svoga neprijatelj sreće,

Jecaj mi zamrzne kovitlac tišine,

Iznikne iz leda božansko cvijeće,

Komad Raja što, svet, ne mari za hajke,

Trun dobrote na kom Vasiona stoji,

Zalog bezsmertnosti i zor Bogomajke,

Sve prozbe Gospodu i vapaji moji…

Ljiljan što granice dva svijeta briše:

Ljubim te od sebe, milo moje, više.

III

Ljubim te od sebe, milo moje, više,

Šapućem bezglasno ljiljanu u sebi…

I sjenama crnim što mi nebo skriše:

Zalud vam je, rđe, ovaj cvijet ne bi

Sve sile nečiste mogle iščupati,

Korjen mu je žila srčana, ne vene,

Tu se nastanio i tu će cvjetati,

Dok Tvorac sa njim ne uzbere i mene.

Tu su se preplele neuvele lati,

Božanstvenom rukom spleteno cvijeće,

Zalud krik, mrak, tuga… pustoš što dah krati,

Dok vijeka traje razdvojit` se neće.

Tu, da se i zemlja i nebesa sruše,

Anđele jedini, dušo moje duše.

IV

Anđele jedini, dušo moje duše,

Arijo umilna, što dolazi sviše,

Vrelo nepresušno, sred paklene suše,

Pjesmo nad pjesmama, što se sama piše,

Prva i poslednja, izgubljeni Raju,

Nado i jedina pravdo: Vaskrsnuće,

Sav si mi razgovor, početak na kraju,

Dan sred noći strašne, u suton svanuće.

Melodijo divna, kojom biće trne,

Ukrasu Edena, mezimice Boga,

Znam da si, ljepoto, nježnija od srne,

Neka te ne plaši vapaj Neša tvoga…

To te on, nestrpljiv, znaš kakav je, čeka,

Nevenova srećo, rano bez lijeka.

V

Nevenova srećo, rano bez lijeka,

Ognjište iskonsko, lejo rajolika,

Sudbo što se kao slamka spasa čeka,

Što se krvlju vene prerezane slika,

Ikono najdraža, snu od oreola,

Vrlinom božanskom tkana plaštanice,

Sva moja nadeždo, pristanište bola,

Od anđelskih krila bjelja golubice,

Grlice što mišlju skamenjenom leti,

Što letom predivnim beskonačnost puti,

Lako li je, tebe žudan, umrijeti,

Lako li se tebi u susret vinuti!

U tebi su, vilo, smrt i život moji,

Ako tebe nije, nebo ne postoji.

VI

Ako tebe nije, nebo ne postoji,

Ne bilo ga, sunce, ako tebe skriva,

Tu gdje si su, vide očnji, puti moji,

Tu je izvor voda, neprolazna, živa.

Tu Bog kropi svetim nektarom vrtove

I zna da neveni bez svog druga venu,

Zato mi se draga aleluja zove,

Zato mi je dao sveticu za ženu.

Ti me čekaš, znam ja, kad sve drugo mine,

Kad se mrak i svjetlo izmire u zjeni,

Od dječjeg smijeha, zvonkog, ljepši, krine,

Od staračke suze mekši, snu željeni.

Znam, svikla je moja voljena da čeka,

Nije ljubav što ne traje dovijeka.

VII

Nije ljubav što ne traje dovijeka,

Što izvan beskraja traži sebi mjesto,

Ko ljubi pohodi sazvježđa daleka

Da sazda po mjeri svoje drage presto.

Nema te krasote pred kojom će stati,

Neće nać` krajolik o kojemu snuje,

Kad prođe sav svemir, tad` napokon shvati

Da sve što postoji ljubav nadmašuje.

Tad` prihvati volju Stvoritelja svoga,

NJegovoj promisli premudroj se preda,

Tek tada porazi kušitelja zloga,

Tad` najdražu svoju na tronu ugleda.

Neko živi sudba dok uru izbroji,

E ti ćeš, jedina, dok damari moji.

VIII

E ti ćeš, jedina, dok damari moji,

Neprolazom lik tvoj, misao dok zlati,

Izust dok mi sjenom tvojim rime doji,

Ti ćeš, bogolika latice, trajati.

Kad se smiješaju kamenje i vali,

Kad postanu hridi dio morske pjene,

Neće se rasplesti vijenac što žali

Nerazvalne biste čovjeka i žene,

Što su jedno drugo sobom isklesali

I nema stihije što će da ih sruši,

Taj su zavjet zemlji i vazduhu dali,

I ljubavlju vječnom sjedinjenoj duši.

Da bdijem nad tobom, kao jutro snježno,

Vene dok me krvlju vežu za truležno.

IX

Vene dok me krvlju vežu za truležno,

U dolini suza ovoj dok boravim,

Dok bolujem plotsko, zemno, neizbježno…

Lik ću anđeoski, svejedno da slavim.

Da kucam na vrata što mi otvorila,

Makar do njih sve Golgote mor`o proći,

I ona je mene, znam, gore usnila,

Zna da ću joj, makar kroz pakao, doći.

Zna da ću joj tepat` kao nekad: Liko,

I ja sam tvoj Nešo, stvore umiljati,

I neće nas više rastaviti niko,

Jedno bjesmo, jedno ćemo i ostati.

Mogu voda, vazduh, zemlja… iščeznuti,

E ti ćeš trajati, nećeš uvenuti

X

E ti ćeš trajati, nećeš uvenuti

Ni kad se bespuće zvjezdano utuli,

Ni kad šum beskraja utrne, zašuti,

Kad utihne kušač što na Boga huli,

Kad se svi nemiri niz obraze sliju,

Bezdani pakleni kada se otvore,

Raduj se, ljubavi, protiv nas ne smiju,

Ti i ja smo jači od najcrnje more.

Od prvoga trena krotki, bezazleni,

A kako bi drugo samoniklo cv`jeće

Izniklo na goloj, nerazvalnoj st`jeni,

Izraslo iz trnja i mrvica sreće…

Malovjernoj ćudi ljudskoj beznadežno,

Nešo će te, Ljiljo, njegovati nježno.

XI

Nešo će te, Ljiljo, njegovati nježno,

Oltar si mi sveti, vjera, relikvija,

Duh tvoj plemeniti, sjeme netruležno,

Latice besmrtna, što dobrotom klija.

Kruno spasonosna, vjenče od lovora,

Ljestvice što vodi do rajskog naselja,

Stazo što se za spas duše proći mora,

Prva si mi, bolnom, i potonja želja.

Tebi ću se, čas kad kucne zaputiti,

Tobom će mi lice biti ozareno,

Znam, neću umrijet`, no ću se roditi,

Radovanje moje, nadanje bescjeno.

Znam, tu si, poeta u meni te sluti,

Oči moje, rajski cv`jete istrgnuti.

XII

Oči moje, rajski cvjete istrgnuti,

Čuvarkućo, ognju što blagošću gori,

Temelju duboki, praže kućni kruti,

Himno heruvimska, što se nebom ori,

Kapijo smaragdna, sva od nedohvata,

Prozbo neprestana, čudesna riječi,

Čvoru brojanice od suvoga zlata,

Što čežnjom spletena ranjava, liječi…

Ognjište što toplo danonoćno straži

I razgoni hajke, nečastive, klete,

Vjesniče svjetlosti, od života draži,

Čistota nam tvoja ovaj v`jenac plete.

Može santa leda sunce zamjeniti,

Vatro sveta, ti se nećeš ugasiti.

XIII

Vatro sveta, ti se nećeš ugasiti,

Zlatokrila lučo, ognjem prolistala,

Hiljadu bezdana neće mi te skriti,

U oku si suznom zauvjek ostala.

Uzalud kušaju kovitlaci bola,

Ad se ambisao kada smo se sreli,

Pred sjajem plamenim tvoga oreola,

Što se i u tmuši najcrnjoj bijeli.

Pred ljepotom tvoje nezlobive ćudi,

Smiješkom bi sve vulkane ugasila,

Shvatio sam posle svega, mirna budi,

I mene si njome, grešnog, izbavila.

Cvijet ćeš u ruci Majke Božje biti,

A mene ćeš svojim mirisom spasiti.

XIV

A ti ćeš me svojim mirisom spasiti,

Ti ćeš me zlokobne oslobodit` hajke,

Nebo ćeš mi, kao onda, otvoriti,

Kad si me gledala poput Bogomajke.

Sad znam da te ona po mene poslala,

Sad, kad si se njenim skutima vratila,

Shvatio sam već tad, sudbu si nam znala,

Al` si je do zadnjeg izdisaja krila.

I sav si me život za čas pripremala,

Kad će mi iz srca dušu iščupati,

Tiho si se, poput laneta, iskrala,

Al` znaš dobro, nikad neću odustati…

Dok trajem, o Nebu pero će da piše,

Ljiljanom mi tako život zamiriše.

MAGISTRALE

Ljiljanom mi tako život zamiriše,

Izrone sjećenja iz studene tmuše,

Ljubim te od sebe, milo moje, više,

Anđele jedini, dušo moje duše…