Strah

Plašila se otvorenog prozora

Malih mrava, paukova i kišnih glista.

Najviše se plašila da mene jednom,

neće biti tu

Sada je zrelija,

Ali je, još uvjek nekako ista.

I dalje se plaši svega.

Svega, osim onog, najvećeg straha za nju.

Ja svoje strahove nosim

Nikad joj nisam, za njih ni rekao.

Pa i sad, o njima ćutim, prkosim.

Da ne bih ispao pička, krio sam,

da sam jednom, zbog nje, plakao.

Sve je to slatko, sad kad se okrenem.

Sjete me na nju sve te životinje, malene.

Natjeram se, nakon sjećanja,

da se ponovo pokrenem.

A moj je najveći strah...

Da ću jednom vidjeti,

Njene prozore,

Zauvjek zatvorene.

Željko Vukašinović

Pročitajte još