„Zaludni zov” Slobodana Vučinića

Nedavno je, ali sa zakašnjenjem, iz štampe izašla dvadesetprva zbirka poezije Slobodana Vučinića. Pjesnik je promocijom iste, kako piše, namjeravao obilježiti 50 godina književnog stvaralaštva. Ali, kako to često biva, okrutna sudbina je, smrću pjesnika, odredila da  novoobjavljena knjiga bude poslednja, zadnja zbirka ovog poznatog autora. Tako će promocija zbirke  predstavljati omaž preminulom pjesniku Slobodanu Vučiniću.

Zbirka pod naslovom Zaludni zov izašla je u izdanju Udruženja književnika Crne Gore, čiji je pjesnik Vučinić bio član od 1978. godine. „Obilježavanje jubileja – pedeset godina književnog stvaralaštva – sugeriše apsolutnu, gotovo duhovničku predanost, ili bolje reći: služenje pipavom spisateljskom poslu. Istrajavanje u lirskom, oneobičenom doživljaju svijeta učinilo je pjesnički glas Slobodana Vučinića prepoznatljivim u okvirima savremenih pjesničkih tokova. Pa ipak, zbirkom poezije Zaludni zov pjesnik je uspio da prevaziđe očekivanu jubilarnu prigodnost i da novom pjesničkom zbirkom oglasi vitalnost vlastitog lirskog senzibiliteta“, kazao je Radoje Femić u recenzentskom tekstu Zavičajne poslanice Slobodana Vučinića.

Kao i u mnogim  prethodnim i u ovoj zbirci ključna misao, koja figurira kao moto, je nadahnjujuća snaga zavičaja. Ovaj put ona je, kao prolog, kao invokacija, sadržana u riječima srpskog pisca Žarka Komanina: „Cio svijet može da stane u zrno zavičaja“. A za Vučinića: „U zavičaju su naše nade, žudnje i stradanja/ Posrtanja i nova podizanja/ Svijet u njemu nosimo/ Ostalo mjesta/ Za ljubav za slogu/ Za sve što životu treba/ Hvala bogu“. („Zrno zavičaja“)

Zbirka sadrži nekoliko pjesama iz prethodnih zbirki („Noć u zavičaju“, „Bol“, „Otac ponovo“, „Zavičajna rijeka“...) i više od četrdeset novih pjesama prepoznatljivog rukopisa i tematike. Kao takva može biti i primjer za mišljenja da neki pisci cijelog života pišu istu knjigu, "maskiraju“ iste rukopise drugačijim naslovima i koricama i pokušavaju da čitaocima „podvale“ ono što su ovi već pročitali. Zaista, Vučinić i ovom zbirkom, kao i u većini prethodnih, govori o nekoliko istih stvari: zavičaj, prirodne ljepote zavičaja, porodična kuća, otac, sjećanja, usamljenost, ljudska riječ... Pomenuti tematski okviri opet su prisutni. Autor  ne bježi od ovakve vrste ponavljanja niti strijepi da čitaocima ponavlja nešto već rečeno. Ovom knjigom pjesnik posredno uspostavlja dijalog sa svojim prethodnim pjesništvom, prije svega sa zbirkom Slane zavičajne. U tom smislu, može se govoriti o Vučiniću kao pjesniku čiji opus svedoči o koherentnosti, linearnosti izraza, neznatnoj poetičkoj amplitudi.

Bez obzira na veliki broj pjesničkih tekstova, kao i na odsustvo formalne organizacije (zbirka nije podijeljena  po ciklusima), ova knjiga se čita bez opterećenja, zaustavljanja ili preskakanja, što je rezultat naročite tematsko-motivisane ujednačenosti. Ustvari, u zbirci imamo svojevrsne „prećutne“ cikluse raspoređene po zajedničkim temama, koji se nadovezuju jedan na drugi u prirodnom nizu. Na taj način pjesme čine samosvojnu pjesničku cjelinu.

Ispovijedna lirika  jeste termin kojim bismo mogli definisati i žanrovski odrediti pjesnikov opus. I ova zbirka svjedoči da je Vučinićevo pjesništvo nužno određeno lirskim načelom stvaranja i da njegova poezija biva određena emocionalnim dijelom bića. Zbirka na najbolji način oslikava poetiku autorovog stvaralaštva, u kojoj se više nego jasno ocrtavaju ključne preokupacije i autentični motivi.

I u ovoj zbirci tematski i idejni epicentar Vučinićeve poezije je zavičaj („Zrno zavičaja“, „Pismo iz zavičaja“, „Ah, sam sam i pust u zavičaju“, „Poruka“, „Oda psima“, „Moja ulica“...). „U Vranešu u rodnome kraju/ Volim čuti i psi kad zalaju/ Onda mislim šta li novo ima/ Šta to smeta našim budnim psima/ Možda neko što putem prolazi/ Krivo misli dokle selom gazi“. Kroz stihove Vučinić čuva od zaborava uspomene iz zavičaja. Zavičaj i uspomene na zavičaj je ono što mu grije srce. „Pamtiće nas i putevi/ Dok ne zarastu i ne zatrne/ Pamtiće naša lutanja i nadanja/ U noći jesenje kišne i crne/ Sjećaće se  nas i izvori/ Sa kojih smo umorni pili/ I moj proplanak kod Lazina/ Đe smo čekanja ostavili/ I ptice će da se sjećaju/ Da smo ih zvižducima dražili/ Pamtiće nas sutoni majski/ Kako smo ljubav sanjali i tražili“.

Pjesnik je zavičaj ovjekovječio lirskim portretisanjem, lirskom deskripcijom, socijalnim motivima. Prizori iz svakodnevice, kojima svjedoči, zabilježeni su na gotovo faktografski jednostavan, a fotografski precizan način: „Od kuće do kuće/ Prazne kuće/ Bilo da je podne/ Veče il svanuće/ Nema otvorenih/ Vrata ni prozora/ Nema živa glasa/ LJudskog razgovora/ Ni dima da se vije/ Put neba ko prije“ („Ugašeno selo“).

Čest, a možda i pjesnički najdjelotvorniji vid tematizacije individualnog usamljeničkog usuda prebiva u elegičnoj i nostalgično-sanjalačkoj sferi Vučinićevih pjesama. „Rosom opijen budim se u svanuće/ Zaboljelo me iznenada/ Zaboljelo me mlado rakitovo pruće/ I zavičajna nepokošena livada/ Zaboljela me bistra izvor voda/ S koje smo nekada zajedno pili/ Davna me sloboda zaboljela/ Od koje smo se udaljili“. Pjesnik nostalgičar, podsjeća i strahuje, opominje i razmišlja naglas: „Boli me suvo stablo jabuke/ Čije sam plodove zrele jeo/ Bole me nježne majčine ruke/ NJeno sam milovanje poželjeo/ Zaboljelo me krilo jastuk/ Đe sam najslađe znao sniti/ I bol polako biva jauk/ Koji nisam kadar sakriti“.

Pjesnik se vraća usudu svog naroda i svoga kraja, kao svjedok i kao prorok : „Tužna slika sela/ Hoće da umori/ Tek poneki stari još/ Se bogu moli“. „Sve svelo i uvelo/ Prestalo da cvjeta“. „Zapleli se u nadanje/ Kao pile u kučine/ Zalutali u sjećanja/ Pogubili obećanja“. „Nadamo se nenad zori/ Sunce nade da nam pruži/ Da nam ljubav zamiriše/ Da odledi da objuži“.

Jezičko – stilski gledano Vučinićevu poeziju karakterišu jednostavnost i nepretencioznost. Ovo je poezija koja ne pribjegava neobičnim stilsko – jezičkim rješenjima. U pitanju je nenametljiv, prozaičan, razgovorni jezik, prevashodno narativnog tipa.

Pjesnik i ovom zbirkom iskazuje povjerenje u snagu pjesničke riječi i neodvojivost lijepog, dobrog i istinitog. Pjesme „Jaka riječ“, „Dobro ti znaš“, „Kako se nekad cijenila riječ“, „Praznina“, ovaploćuju važan aspekt specifičan u Vučinićevoj poeziji, a to je visoko vrednovanje čina govorenja i prezir prema izlišnosti riječi ili govora bez sadržaja. Ta osobina njegove poezije naglašena je ne bez razloga – Vučinić je bio odličan, vrsan govornik. NJegovi govori, njegove besjede su plijenile sve prisutne. Odisali su porukama da život bez istinskih vrijednosti izaziva prezrenje.

Motiv glasa i razgovora ponovo iskrsava kao jedan od najbitnijih u ovoj knjizi: on predstavlja jedini autentični znak prisustva čovjeka i njegovog postojanja. U odsustvu glasova čovjek shvata da je sam i koliko je zapravo, sam.

Autor stalno ističe svoju potrebu za glasom, za riječju, naročito kada je okružen ljudima koji ćute. U tom smislu pjesnik proziva i poziva one za koje zna da znaju govoriti, da znaju besjediti, kao u pjesmi „ Dobro ti znaš“ - Milanu Lučiću: „Onaj ko voli čovjeka/ Pred bogom je veliki/ Uspravan i prav/ Ko zna za ljubav/ Ko ima dušu/ Ne trpi mrak/ Ne voli tmušu“. „Dobro ti znaš/ Ti to osjećaš/ Ti dušu imaš/ Samo ti zamjeram/ Što ćutiš“.  On vjeruje prijateljevim  riječima. Poznajući ga kao buntovnika protiv svega što nije ljepota i ljubav, kao glasnogovornika protiv unižavanja duhovnih i moralnih vrijednosti, Vučinić od prijatelja traži da progovori, da se oglasi istinom. Istinom koja ga krijepi i daje mu snagu. Od prijatelja traži lijek, melem. 

Riječ je, za Vučinića, jedini znak ljudske topline i zajedništva. Potreba za prisustvom drugoga upućuje na autentičan osjećaj samoće i usamljenosti lirskog junaka. „Ne zamjeri mi / Što te ujutro budim/ Volim da smo zajedno/ Da smo skupa/ Da popričamo/ Da se jedan drugom/ Požalimo i pojadamo/ U ova vremena/ Kad sve pomalo blijedi/ Kad jedno od drugog bježi/ Kad jedno na drugo/ Kao pas reži“. („Pjesma za buđenje“ – bratu Veselinu)

Čovjek i njegova riječ su u središtu interesovanja pjesnika. Riječima prijatelja daje terapeutsko dejstvo, zaključujući: „Sve je prazno/ Đe čovjeka nema/ Sve je pusto/ Bez ljudske riječi/ Ona svaku bolest izliječi/ Svaku muku/ Kao rukom skine/ Sve je prazno/ Bez ljudske istine“. („Praznina“)

Zbirka Zaludni zov u osnovnim crtama reprezentuje pjesnikov poetski svijet, važno je štivo u sagledavanju pjesničkih dometa Slobodana Vučinića.

                                                                                         Zoran P. Bošković