Moja baba mi je skoro, i potpuno usputno, ispričala kako se na dan vjenčanja njene najmlađe kćerke ubola na iglu, čiji komadić joj je dugo stajao u kažiprstu, i mada više nije tu, kune se da je dan-danas ponekad zaboli na tom mjestu.
Svaki put kad sam je napuštala, vraćajući se sa ljetnjeg i zimskog raspusta kući, baba je nekako nesvjesno i uporno trljala kažiprst, kao da je užasno svrbi.
Od nje smo naslijedili:
tešku tugu napuštanja.
Moja prababa, podigla je trinaestoro djece i siročadi: u istom danu, poginuli su joj i brat i muž, i uprkos zabrani, krijući ih je sahranila. Kad su djeca, kako je ona voljela da kaže a svjedoči baba — "postali ljudi", često su joj i rado dolazili, i dok su smijeh i graja punili kuću, jedno od njih se uvijek, gotovo neprimjetno, izvlačilo iz larme i radosti pune kuće, tiho joj prilazilo i u smrtnoj ozbiljnosti ljubilo u ruke, nježno ih držeći i preplićući sa svojima.
Od nje smo naslijedili neku vrstu oksimorona — čvrste ruke nježnosti:
da — ako je da,
ne — ako je ne,
i u istoj mjeri uzaludnost koliko i hrabrost toga da srce bude najveći autoritet.
Podižući ih u nemaštini, ali i nezaustavljivoj borbenosti, moja baba mi kaže za prababu Veliku da je nikad kao manja nije čula da joj je teško i neizdrživo, samo bi svako veče, kad svi legnu, čula neko šušorenje, neki šapat koji se blago razliježe kućom, kao štit, oganj i mač — od nje smo naslijedili:
Oče naš, koji si na nebesima.
Maja Simović
