U ognju njenih plavih očiju - Ibrahim Honđo

I onda se iza jednog nepoznatog zavijutka pojavila ona u svoj svojoj raskoši i zasjenila sve trenutke prošlosti, u kojima nikada nije bilo ni najmanjeg nagovještaja njenog dolaska. Došla je one iste večeri kada se pojavio pun mjesec iznad usnulog grada, čijim ulicama su odjekivali samo neispisani stihovi o njoj.

On, Ivan, stajao je u maloj Sali za vjenčanja koja se nalazila u gradskoj biblioteci, sa nekoliko prijatelja koji su te večeri trebali govoriti o njegovoj novoj knjizi. Ona ja prišla svojim laganim korakom, s blaženim osmijehom na usnama, licu, s kosom razbacanom po ramenima. Iz njenih očiju prosipala se mekana čarobna svjetlost u valovima između kojih nije bilo velikih razmaka. Gledala je i zapljuskivala Ivana svojim osmijehom, stezala svoj pogled oko njegovog tijela kao što sipa steže svoj plijen, uvlačila njegov lik u svoje oči boje Jadrana, sve dublje i dublje.

On je vidio žar u njenim očima, svjetlost koja ga je upijala, osmijeh koji ga je fascinirao, ali je samo uzvratio srdačan pozdrav ženi koju je poznavao iz virtualnog svijeta i koju sad prvi put vidi i dodiruje njenu ruku.

I kada je završilo veče predstavljanja njegove knjige, Ivan se na odlasku pozdravljao sa prijateljima, mlada žena po imenu Monika pružila mu je ruku u znak pozdrava. On je prihvatio njenu nježnu bijelu ruku, brižno njegovanu, zahvalio joj na dolasku i poželio sreću. Iz njenih očiju još uvijek je sijala ona ista svjetlost, koja se prosipala ove noći po cijelom Ivanovom tijelu. Ona je očito bila okupirana Ivanom.

U njenim očima nazirala se želja da je zagrli i stegne što čvršće. On je u trenutku pomislio kako je ona došla iz grada udaljenog nekoliko stotina kilometara da prisustvuje promociji njegove knjige i sluša njegove stihove koje je rado čitala na internetu. I ta misao je isčezla u nepoznatom pravcu, dok je gledao negdje kroz Monikino lice, kosu, oganj njenih plavih očiju…Činilo mu se da je pao u san.

“A zar me nećete zagrliti? “ Nekako iznenada, veoma meko, sasvim ženstveno, upitala je Monika, kao da su njih dvoje stari znanci i da su to radili svaki put kada se rastaju.

Neprimjetno se trgao iz sna i lagano je zagrlio rukama, gledajući ispitivački njene oči boje Jadrana.

Znao je Ivan da se iza toga krije nešto i da će to možda jednom da se pojavi u svoj svojoj veličini, na ovom ili nekom drugom mjestu, ali ne ovoga trena, jer on sad mora da ide, da sustigne domaćine i prisustvuje malom banketu na koji ona nije bila pozvana, a on je nije mogao pozvati, jer je  bio samo gost ove noći u gradu u kojem je nekada davno živio i u kojem ga se još poneko sjeća i rado vidi.

Nakon kratkog prijateljskog zagrljaja oprostili su se jedno od drugog i on je nestao iza ulaznih vrata susjedne zgrade, a ona je otišla sa prijateljicom u nekom drugom pravcu kojeg je skrivala noć.

Ibrahim Honđo

___________

Foto: AI