Predstavljamo - Omer Ć. Ibrahimagić

 
 
STARI BAR

                 Samoća je saveznik tuge, ali i sudrug duhovnom uznesenju.

                                                                                      (Halil Džubran)

Metež se u mir ukroji.
Puls me uspori, izgubim gard.
Kaldrma je užgana – uljem premazana kvrgava tepsija.
Gorda u svojoj ljepoti, saobražena sa potaknutim sjećanjem.

Nanule zacvokoću, cakte poput zubi rumene šćeri: tamo, na suhomrazicama.
Zvijezde su medalje plivača, metnute na plavi pladanj od tila.
Nastambe za moju nahrupljujuću maštu.

Sokak, ponešto klimav i strm – zaziva sankanja.
Za premašiti očekivanja fali samo snijeg.

Kandilji, optočeni svjetlom, raspodjeljuju dan po noći.
Spuštaju svjetline na Velja vrata – svima zauhar.

Umijem se na hair-vodi, požudno je sišem.
Cug traje i razgaljuje me.
Lahora dašak me obavije, blagosilja, razrahati cijelog.

Česma za abdest pod okriljem Omerbašića-džamije je naruku muminima:
žrvanjski grgolji studena tekućica šadrvanska.
Jagodicama prelazim po udubinama, gravurama među kamen(ov)ima.
Sipku zemljicu zahvatam i propuštam među prste, vagam k’o dragocjenost u juvelirnici.

Oleandar i ružica-đulbešećerka,
hadžibeg i maslina,
vitica penjačice…
Uljepotani,
lepezasti,
srcu prisni a duši bliski,
poput okovratnika.

Zastanem pored minareta, sezajućeg duboko, do u mastilo znanosti.
Razborit, dodirujem toprak.
Naslanjam se na monument čempresa što para tminu, zataknut za Velika kola.

Provlači se odnekuda nešto poput cilika karaduzena.
Tmulost bubnja dopire u moje bubne opne.
Zveket glasova djece je kao avaz telala.
Pršti srča u nekoj mehani.

Ovlaš opipavam nišane – mramore krajputaše nečijih života,
Umorne sabesjednike u čekaonici za ahiret.

Otrgnut od hile,
izgnan u sabur što iscjeljuje,
stopljen sa onostranim i obaštinjen neočekivanošću,
usvajam radost dahova usredotočenosti i porinuća.

U dubinu sebstva upakovan,
deportiran u prolongiranu javu što krijepi,
daleko od bilo kakve uobrazilje.
Sazreo za konačno brojanje grešaka,
spreman za ekskulpaciju, izvan potrage za izlikama.

Kada sve prođe, (pre)ostaje epistola upućena sužnju ljepote.
Jamčim, budem li zaslužio sreću da me mine puno sretnih ljeta,
prisjetiću se i ovog!

Stari Bar?
Da, bar!

U ljeto, 2019.

 
OSTRVO
 

Davno-poodavno, u dobroj i maloj zemlji, tekla je rijeka, i mirna i plahovita.

Na njenim obalama živjeli su ljudi, crni i bijeli, žuti i crveni.

Voljeli i nevoljeli, ratovali i mirili se.

I vrijeme je, kao rijeka, teklo.

Nekolicini mahera, i crnih i bijelih, i žutih i crvenih,

palo je na pamet da sagrade ostrvo.

Sve je ličilo na ekstrafazon.

Sprva se činilo da rijeka ne popušta i da će se društvo umoriti.

Mnogi su im se smijali govoreći da je ta zamisao čist promašaj.

Broj fajtera koji su podizali ostrvo bio je razmjerno mali,

ali se, na čuđenje gomile, povećavao iz godine u godinu.

Puno vode otišlo.

Puno ljudi umrlo, još više ih se rodilo.

Jednoga jutra, nekako s jeseni, iz vode se ukazao kameni vršak.

Nije bilo kraja radosti onih koji su ga gradili.

Još više se čudili oni koji u čudo nisu vjerovali.

Za kratko vrijeme – naraslo.

Kao da je stalno porađalo sebe.

Pokazalo se i vrelo bistre, hladne vode.

To su, kao dobar znak, primili i oni koji su sumnjali u rođenje ostrva.

Zazelenila je trava, narasla mala šuma, nastanile se životinje.

Graditelji i poštovaoci provodili ugodna poslijepodneva i večeri

na ostrvu, pripovijedajući i veseleći se.

Činilo im se da su zvijezde iznad njega krupnije i sjajnije.

Geografi ga ubilježili u svoje karte.

Čak se i jedan brod nasukao na njegovu obalu.

Voda mu ničeg zlog nije mogla napraviti.

Nadolazila bi, hujiva, zauzimala,

a onda se skrušeno povlačila ostavljajući ga većim i naplavljenijim.

Nevrijeme bi polomilo grane i zamutilo izvor, ali bi ostrvo za čas bilo još ljepše.

Turisti su, simbolično donoseći veliko kamenje,

nastavljali davno započeti graditeljski pothvat.

A narod je, šaren i lijep, rastao sa ostrvom u svojoj dobroti i raznolikosti.

Više niko nije pamtio kako je nastalo.

Svi su mislili da je prirodno. I da je tu od pamtivjeka.

Meni je ovo šapnula žena koja je u sebi čuvala i crvenu i žutu i bijelu i crnu boju.

Svana i iznutra, izgledala je predivno.

U prvi mah joj nisam vjerovao, ali sam s vremenom nadošao.

Ne znam  je li ostrvo još na istom mjestu i raste li.

Znam samo da zvijezde nad njim sijaju ljepše no drugdje,

da ljepota ne da gledati u sebe,

i da hladni vrutak krijepi žedne

dajući im zdravlje, sreću i blagost.

NOVEMBRA

Cigara u pepeljari, prazna rakijska boca,

cipela na nozi, a druga na podu,

pored tebe, u krevetu, nalivena droca,

osušenih sluznica traži tečnost, vodu.

Kaseta u videu, normalno, Mušica barska,

još se vrtiš oko sobe, il ona oko tebe,

duboko u glavi Indija, Brazil, Ostrva Farska,

otići ćeš tamo: potražiti sebe!

Groziš se svog lica u zrcalu jutra,

tješiš se da cura izgleda puno gore.

S kojom ćeš se, čovječe, probuditi sutra,

i možda već popodne spržiti na more?

Bijela Drina u džepu, na nogama čarapa nemaš,

lijeno otvaraš oči, bole te, tako im došlo,

sabah - zorom dimiš, crnu kafu spremaš,

dok pogledaš na sat – jutro prošlo.

Tako dani prolaze i vreća se puni.

Neka ih, nek prolaze, ja znam šta od života hoću! -

rek´o si mi davno prije nego: Cugni!

Spavaću po danu, a hodaću noću!

Osjetio jesi, od života stvari,

što širinu ti daju, svu puninu geste.

Budi dušom mlad i kad tijelo stari –

čovjek dušom jeste!

 ____________

* Barska mušica je film sa Mickey Rourke - om uz koji je odrastala moja generacija

FENJER

Raspolućuje mrak, u njem dozrijeva,

a svjetlost, ko perlu u školjki, stvara.

Razdani li se, u svevid se utopi,

omrača li, prijatelj je, neodvojiv od ruke.

Prosvjetljava i sebe, a da ni ne zna.

Svoju bistrinu i obasjaje ne ugleda,

tek mu ih drugi primjete i kažu.

Ne zaziva smrt, ali život na krilima, smrti privlači.

Tmušu isfleka plamenim biljezima.

Oprati ih i ne sanjaj.

Ohladiš li ga, sami nestanu.

Od sudbine ne pobježe: jedna ga ruka i porađa i ništi.

PAUK

netremice obavlja odvažni špijunsko - hajdučki posao samo za nadnicu u hrani.

Struja mu isključena,

vodu i kanalizaciju ne plaća,

grijanje – prirodno.

Izdaci za kulturu – zanemarljivi.

Etika: nikakva.

Njegova potrošačka korpa je uistinu skromna.

Isplete, naprimjer, zamku mreži nalik.

Strpljivo čeka da stigne neki sumnjivac koji mu se neće obveseliti i koji će,

dok traje pažljivi paukov ispitivački prilazak, u baršunastom lancu zapleten,

u hipu odvrtiti život,

od primordijalnog do paučinastog konca

što ga obujmljuje i zanavijek udomljava.

Pauku nimalo ne zasmeta kada se uruši i pokida razrađena špijunska mreža.

Mirno pogleda mumificirane primjerke nekadašnjeg postojanja,

oćuti bespovratnu trulež onih naivnih i sistemu nesklonih,

jako dobro znajući kako se misija itekako isplatila.

Stoga je poželjno nikada ne otkriti

koliko dugo može strpljivo čekati,

tek naizgled pospan, nezaokupljen nedostatkom novca za mjesečne račune.  

Pa po kome onda,

da mu,

tako opasnom,

pošaljemo opomenu za naplatu preostalih potraživanja?

LEPTIR

Utamniči pogled, usporen predsnom,

lepršanjem ga svojim odvoji od glave koja ga načini.

I sam se, pogledu nalik, pomakne,

sklapajući krila ko pelerinu,

poput Isusa raspet,

ne dajući da prebrojimo koliko puta.

Taj hitri manevar mu pomogne da se odbaci sa purpurnog poletilišta

i vine visoko, u nedodir pogleda.

Obradovani oblaci rašire skute,

nastane sjena kojom nas zatamni.

Ona se razvuče i razlije kada se,

nevidljiv od praiskonskog sjaja, ko vitez,

ispriječi Suncu pred nama.

Označi nas sjenom, kao da nas ograniči pa iščita.

Umetnutost leptira između nas,

tmurnih zlopamtila

i njega,

plamteće kugle od ćilibara,

traje koliko i treptaj sam.

Usrdnim pomaknućem krila,

osunčani,

škiljeći promatramo kud se djeo vlasnik naših sjena,

bar onoliko koliko i Sunce samo.

Začuđeno uskliknemo, gotovo paganski običajno,

vjerujući da smo njegovim ponovnim zamjećivanjem

otkrili uzaludno traženu sopstvenu sreću.

Pratimo mu biljege misleći da se nikad do nikad sakriti ne mogu,

što je samo još jedan neistinit umišljaj.

Zjene zakujemo za krila,

ne mogavši,

u vlastitim oprijekama razotkriti: drhte li ili trepere?

A možda su to sve samo ingeniozne varijacije na temu jednosti.

Za vrijeme u kojem udisaj traje – izgubimo ga iz pogleda.

U času se sneveselimo i iščili prividno ispunjenje.

Jer se, zaigran i nezadivljen nama,

stopi sa šarenilom šarenijim od šare.  

* * *

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, P.U.L.S.E., Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna Doza, Zvona i Nari, Tema, Tačno, Prometej, Bošnjačko oko, Poezija SRB, Nema, Pomak, Luč, Kritična Masa, Suština poetike, Duh Bosne / Spirit of Bosnia, Provincija, Oslobođenje, Zadarska smotra, Preporod, Ikre, Pokazivač, Fantom slobode (Zagreb), Vrela, Antibarbarus, Nigdine, Vijenac, Klepsidra, Trag, Montenegrina, Enheduanin književni vrt, Impuls i Bokatin Dijak.

Publicirao je knjige:

- «Boje Sunca» (proza, 2000.),

- «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara - liječnika, 2007.),

- «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. - II izdanja),

- «Obične riječi» (poezija, 2012.),

- «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

- «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),

- «Dobre godine» (proza, 2018. - II izdanja),

- «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.),

- «Memento vivere» (proza, 2021.).

Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za bosanskohercegovačku nagradu «Musa Ćazim Ćatić».

 Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.