Prva knjiga poezije Kristine Bjelić nosi smboličan naslov Prsti. Pjesnikinja naslov nije slučajno odabrala. Naprotiv! Iako mlada pjesnikinja ona je veoma vješto upotrijebila symbol tj. pojam prstiju. Prsti i jezik su najosjetljiviji organi koji pomažu našoj svijesti da se odredi u prostoru i osjećanjima. Prsti su sa dodirom najnježniji indikatori kože, kose, vlažnosti, jeze… i normalni da kao takvi određuju i naše misli. Prsti se preplijeću u ljubavi. Prstima dodirujemo stvari da vidimo jesu li vruća ili hladna. Prstima dodirujemo najintimnije djelove tijela. I pored veoma pitkog i smislenog kazivanja pokazuje nam na jedan čudan a rekao bih i erotski način kako bježi od svojih demona svakodnevnice.
“I tamo kad se pojavi tama.
Ja znam da tu ostajem.
Hranim se ja njom, i ona sa mnom.
Smijem da streknem al´ ne smijem da znam.
Ja volim da želim pa tako i imam.”
(Demoni)
Već u sledećem trenu nudi nam čežnjive slike buđenja i ljubavi.
“Probuditi se.
Onda osmjeh.
Gledati u njega 48 minuta.
Okrenuti se.
Čekati da se okrene i on.
Okreće se.
Opet osmjeh.”
(Buđenje)
I produžavajući misao sa početka priče nastavlja
“Dodirnuti ga.
Dodirivati mu nos.”
Jer sve je igra, i ona sa svojim “Prstima” želi dotaći i iskusiti sve. U tu naizgled zamršenu gomilu osjećanja ona nas iskusno i znalački vodi i poput pokretnih slika nudi sebe i svijet oko nje. Čak pokušava da prikaže tamu kao jedno od njenih glavnih osobina a to je u stvari samo zamjena za teške misli prisutne u stvaranju i odrastanju svakog mladog bića. Naravno, odmah i nudi odgovor budeći nadu da sve tame nijesu vječne.
“Ne brini,
biće još mrakova ,
tame ispod stepenica.
Ti samo ne budi kukavica,
od mene veća za dvije glave.
Zamisli tamu.
Zamisli da kukavica nisi.”
(Tama)
Ona voli kišu. Simbolično. Kišu koja spira sve ono što ne valja, pa i malograćanštinu i propale ljubavi iz jeftinih hotelskih soba. I razočarana, ljuta, bijesna ona šalje kišu i nevrijeme:
“Poslala sam mu kišu,
oluje, gromove, baru.
Ej, molim vas.....
Nemojte se ljutiti
vi koji mrzite nečije nevrijeme
i ako ste pokisli.
Ja mnogo volim kišu.”
(Nevrijeme 2)
A već u sledećoj pjesmi postaje Lolita i svojom jednostavnosšću i prikrivenim seksipilom izluđuje, nervira. Budi kod muškarca nedefinisana osjećanja i skrivena priznanja da se bez nje ne može…
“Ako ona prespava kod nekog od vas.
Želio bih da kažem šta vas čeka,
jer ja nisam znao šta me čeka.
Volio bih da je meni neko mogao to već reći,
možda sada ne bih bio ovako sluđen.”
(Lolita)
I ponovo Prsti. Dobuju u tišini posmatrajući kako spava.
“Spavala je ona.
Dok su ispred njene sobe
duvali divlji vjetrovi.
Usuđujem se reći tada i oluje.
Kao i svi ona spava kada kiša pada.”
(Prsti)
“Stavio sam prste preko svojih usta,
da ne čuje moj uzdah,
da ne vidi kako silno mogu gledati u nju.
A ne reći joj nikada.
Pa ni do ovog momenta,
Koliko je ljubavi, ljubomore, kroz moju glavu
i srce prošlo otkad za nju znam.”
Nemoć i ljubav zajedno spojeni pored žene koja sve to izaziva (ne)svesna svog (ne)savršenstva koje uskovitla srce. Čovjek postaje slab. Rob. Ne priznaje svoju nemoć a ja bih jednostavno rekao: Ljubav. Otuda i stih:
“Grohotom bih se nasmijao
njenim sanjivim očima,
a´l znam razbiću joj sne.
Poput čaše za vino, posle ispijanja vina.
Na hiljade tankih komadića,
koji bole, kada pokušaju da ti zagrle prste.”
A ona samo šeretski odgovara:
“On ne voli kišu, ali voli mene na kiši.
Ako mu pošaljem ponekad koji zrak sunca.
Obećavam,
čitav će jedan svijet eksplodirati.”
(Nevrijeme 2)
Kristina Bjelić je stihovima u svojoj prvoj knjizi pokazala i dokazala da je majstor stiha i da umije da pravi i pjesničke oluje, naizgled provaktivnim stihom ali stihom već zrelim i spremnim da se suči sa nemilosrdnim svijetom Poezije. Šeretski govoreći zadnji stih iz pjesme Nevrijeme: Ja tako ne volim sunce.”… mami nas i u sebi govori:
“Zamisli tamu.
Zamisli da kukavica nisi.
(Tama)
Nastavljajući da:
“Okreće se dok spava, priča u snu,
udara se i mmmm…
otkriva razne tajne njenog života,”
(Lolita)
Pjesnikinja je rođena! Pjesnikinja Kristina će u vremenima koja su pred nama ljubitelje ljubavne i drug epoezije iznova i iznova iznenađivati svojim slobodnim i stihom. Stihom oslobođenim lažne skromnosti i morala. Ona to može! Mladost, znanje i ljepota sun a njenoj strain.
Meni je čast ako sam joj bar malo ostijetlio i otvorio put. Put koji se zove Poezija!
Labud N. Lončar