29.12.2019.
Proza

Jablan - Mariana Qunbar Selma

Jablan

 

Gledao je u povijena leđa svoje majke i plašio se da se ne okrene i ugleda joj oči. Te umorne oči sigurno su bile pune suza jer joj je rekao da odlazi. Morao je da ode i ona je to znala, naslućivala po njegovim nervoznim koracima, po pogledu izgubljenom u daljinu, po načinu na koji miluje ručku starog kreveta.
Razumela ga je zašto joj više ne dolazi svake subote i nije mu nikad prigovarala, iako je željnim pogledom otpraćivala svaki autobus koji je prolazio starim asfaltnim putem. Mladost je to, ima ona svoje potrebe i obaveze a ovo su teška vremena. Ljutila se je na sudbinu i Boga što mu na putu nije do sad stavila neko žensko čeljade, što je već prešao tridesetu a u njihivom dvorištu nema dečje graje kao kod komšinice Smilje. A lep je kao slika, nije što ga je ona rodila, svi joj to kažu. I pametan, završio je škole na vreme u obližnjem gradu, diplomirao i uzeo golemu diplomu inženjera elektronike. Ali nije imao sreće s zapošljavanjem. Sam je u tom velikom gradu, nema on ujku na položaju. Godinama radi razne poslove, sve što mu ponude, cak je jedno vreme tezgario na buvljaku, ali nikada nije radio ono za šta je učio. Nikad nije govorio o tome, nije se žalio ali ona je znala.
Majka je krpom držala staro lonče na šporetu iz koje prekipe malo mlaka pa se mehurući izgubiše na plotni i cela soba koja je služila kao kuhinja zamirisa na nešto slatko i poznato, nešto što će mu ostati pod kožom dok je živ, zamirisa njegovo bezbrižno djetinjstvo, stari kaput njegov otac koga više nema i kosu crnokose devojčice koju je stalno vukao za kike, njegovu stariju sestru Ljiljanu.
Majka se trže prekorno:
- "Aj kukavica crna gde sad da mi prekipi. Napraviću ti onu neskavu koju voliš, kupila sam je tu kod nas u selu. Nismo ni mi seljaci kao što smo nekad bili. I ovde sad imamo sve ko vi u gradu."_ reče i protrlja oči krajičkom krpe koju je držala u ruci.
- "Daj majko, reče Milan, pusti sad kavu, došao sam da se oprostimo ( pa pomisli na težinu te reči i zadrhta unutra u srcu) da se pozdravimo stara moja..."
Uhvati joj grubu izboralu ruku i prinese svojim grudima gledajući u stari ćilim na podu.
Nije smeo podignuti pogled i sresti se s njenim očima.
Te oči u kojima će ostati ceo njegov svet. Te oči u kojima se svaki put kad bi se u njima ugledao, viđao radost. Te oči koje noćima nisu spavale zbog njega. Te oči koje će ostatak života živeti željne njegovog obrisa.
U srcu mu ponovo pukne neka bol i preseče celi grudni koš.
-  "Majko dobio sam dobar posao i dobru platu. Pa nije sad ništa tako daleko. Do Kanade se stiže za nekoliko sati avionom. Zar se ne raduješ što ću konačno raditi ono za šta sam se mučio i učio?
I Ljiljana je tu blizu tebe. Dolaziće da te češće nazrne, pričao sam s njom. I Saša će donesti njegov lep top pa ćemo se i videti i čuti. To je danas lako. Evo, uzmi ovo malo novaca a čim primim platu poslaću još, neću da ti ništa zafali... "
Reče i reči mu zastadoše u grlu, oseti kao da će mu duša izkočiti od besmislenosti onoga sto je izgovorio.
Njegove reči odzvanjale su u praznoj sobi, u lončetu s mlekom, u napuklom ogledalu na zidu, u zaustavljeni kazaljkama starog budilnika u kredencu. U njegovom ustreptalom srcu. U majčinoj izmučenoj duši.
Odzvanjale su čak i vani iako izgovorene tiho. U krošnji starog jablana, u vetru, u polupraznoj kofi na bunaru, u lancu psa koji je nepomično ležao u mraku.
Starica se uspravi i nekako čudno svojom visinom ispuni celu sobu. Nije plakala, lice joj je bilo mirno. Učinilo mu se da je veća od svih boli, veća od života i smrti. Ko zna zbog čega pomislio je na nebo iznad njihovog starog dvorišta, izgledalo mu je tako nisko i blisko.
Bila ga je sramota, sramota što je tu, što mora da izgovori te reči.
Majka drhtavom rukom uze novac sa stola i vrati mu ga u džep od patalona.
-  "Šta će meni novac, pa ovde imam sve. Neka se nađe tebi u tuđem svetu.
Čula sam da su tamo zime duge i hladne, molim te oblači se toplo i dobro jedi. Ostalo nije važno. Samo da si ti meni zdrav. I čuvaj se lošeg društva i loših ljudi. Ne brini za mene Milane, sine moj, jablane moj, biću ja dobro, ne brini..."
Podigao je glavu i pogledi su im se sreli po prvi put od kad joj je rekao da ide. Iznenadile su ga te oči, kao da ih vidi prvi put.Bile su nekako čudne i tamne iako je majka imala plave oči, u boji prvih šumskih ljubicica na obližnjem brdu. Iste kao i njegove. U njima je bilo i brige, i tuge i čudne neke dubine. Poželio je da se sad udavi u tim očima i umre odmah.
Ali suza u njima nije bilo. Niti u uglu , niti ispod trepavica.
Zagrlio je i nozdrave mu ispuni onaj poznati dragi miris koji je pamtimo iz dana kada bi ga bolelo nešto i kada bi se uvlačio u njenom krilu da ozdravi.
Hteo je da vrisne, '"Bolestan sam ti majko, sve me boli'' ali ne reče ništa.
Odgurnu je blago pa se okrenu i izađe iz kuće.Nije se smeo okretati. Znao je da stoji na pragu i briše suze starom keceljom plašeći se da ga više neće videti.
Imao je još 10 sati da stigne za avion. Već je sve spakovao.
Nije se radovao. Nije osećao ništa osim ogromne praznine.
I znao je zašto majka nije plakala. Nije dobro da se plače kad neko putuje. Ne valja.
Ne valja to. Kao što ne valja prati šolju iz koje je pio sve dok ne javi da je srećno stigao. Naslonio se je na staru drvenu lesu i zaplako kao dete. Nije brisao suze pustio ih je da padaju niz lice i bradu, slivaju se i nestaju negde u grudima. Poželeo je da mu se noge odseku, da se ne može pomeriti s ovog mesta. Poželeo je da ga ubiju majčine suze. A onda se uspravi pa onako visok i crn zakorača sigurnim korakom starim drumom. I Mesec mu se sklanjao da prođe .

Mariana Qunbar Selma

 
____

Ilustracija: Crveni jablan, Akrilik - Platno, Mišić Zoran Zifft