Kako? - Nada Matovic

Kako? 
   

Kako, ja stojim uz jedno sasvim obično drvo? Kako čekam da vidim ga, kada je ono nevidljivo ali ja osjećam ga, stvaram ga a ono kao da pleše, ono što drugi niko nikakda ni otplesati neće a to zove se: ljubav u razlikama kojih ni nema. ono je slijepo i ne vidi ih, zato ja i ono najbolje razumijemo jedno drugo, pa čak iako pogriješimo, šta su vam greške nego sastavni dio života? Šta Vam je život nego borba sa bezbroj prepreka, tako je i drvo, ono obično drvo ako ga vi ne pomjerite, šta vam je rijeka ako vode nema... Ja se njega nikada nisam plašila, kao ni ono mene, čuli smo jedno drugo kada niko nije ništa čuo, ali nismo znali da glumimo život, već smo živjeli život pravi. Nekada i drvo od čovjeka napravi još većeg čovjeka, a vi ako se pitate kako pođite s mnom u moju priču i biće vam jasno ono što ni meni nekada bilo nije, a ovo je Florijana, moja i samo moja. Iako možda samo biljka iz priče obilježava moj život, ovo drvo nikada se stidjelo nije različtog čovjeka, njemu nije bitna slava, već samo da ujedini čovjeka baš kao meni, hvala duši u ćutanju što stvorila te, ti se nisi pitalo kako baš ja? Zašto baš ja? Već slušalo si me, razumjelo i eto me danas to opet u tom parku, kojeg nikada ni sanjala nisam, došla sam da zasadim cvjetić mira i da svima kažem da i obično drvo čovjek može biti, samo ga treba ljepotom hraniti. Eto kako ti sada živiš, živim baš i ja puna nade i vjere, hvala ti što zajedno po životu plesali smo, ako si ti bilo tužno, i ja sam, ako si ti bilo srećno i ja sam. A sada se samo nadam da ti srećno si baš kao ja što sam, ovo je priča za sve ljude koji sumljaju u svoje snove i snove drugih, svi smo mi i razlčiti ali isti, niko ne želi da od njega glava okreće se, zato ti budi baš kao ovo drvo, nikada ne okreći glavu kao što ono od mene nije. Ako ne znaš kako - pusti ga neka ono tajnu ovu kaže ti i povjeruj mu i onda istim putem kreni. Svima se se vječno nakloni i nasmješi baš kao što je ono meni. Ja više ne stojim, već putujem da stignem sreću a ne da budem nijemi usamljenik što grli gordost što život često daje. Zato sve budi ali ne putnik, koji svog puta kaje se. Hijadama puta ustaje se iz čuda ali čudo jednom postaje se.

Nada Matovic