Nekad bilo sad se spominjalo

Nekad bilo sad se spominjalo

Prođe  i ovaj 1.maj i potsjeti me na neka lijepa vremena….Ne nismo ga slavili,nema vrijednost više, jer i radnik više nije radnik, ponosan, uzdignuta čela, poštovan i plaćen...

Iskoristio se lijep dan da se sa djecom ode u prirodu, da se iskaču, izigraju ljudski, druže, izduvaju ljudski ko nekad mi...znala sam tad svaki kamen, žbun, prečicu Češljara, Vrmca...A tek Trašte i Žanjice su posebna priča...

Eh ova djeca navikla na beton, prašinu, gradsku buku, ne znaju sta je priroda.Ne znaju biljke, miris prirode, životinje...sve češće se pitam šta znaju sem blesanja u telefone i igrice. Sjede za laptopom, onako mali, nervozni, pričaju sami sa sobom dok igraju igrice a u moje vrijeme djeca su se igrala,  pričala, svađala družila a stariji koji bi pričali sami sa sobom, što je normalno bila rijetkost, znalo se..a Dobrota, ada...

I dosta porodica sa djecom je bilo na Sutormanu...Bijeg iz grada...

Lijep dan,sunce upeklo a pod borovima hlad. I uživali u đardinu Markove kafane.

Sa borova popadale šišarke, ptice pjevaju, more u daljini, kao čardak ni na nebu ni na zemlji...

I brali smo matičnjak, majčinu dušicu. Skupljali biljke za herbarijum, šišarke za korpice,divili se poljskom cvijeću, procvalom jasenu koji je zavarao domaćice da su pomislile da je zova poranila. A maca koju je Ogi našao umiljavala se svim gostima redom, gnijezdila se na svaku nogu,tužno mjaukala za majkom i ostala na kraju  u Markovoj kafani, na milost i nemilost divljih životinja i domaćina mačora, koji je vjerovatno bio zauzet drugim poslom , čim se nije udostojio da se pojavi, i nada da ćemo je naći veću, ljepšu, ako je ne rastrgu divlje životinje ili mačor...

Potsjetio me Sutorman na Vrmac(mada nema austrougarsku forticu ali ima dvorac), na onu živost pred prazničnu koja se vrlo rijetko osjeća danas, vjerovatno iz razloga što se mnogo toga promjenilo kod ljudi jer radnik nije više ono što je bio, već živi, umorni zombi, rob, otuđen od ljudi. Dobro je dok još imamo vremena pričati sa djecom,i popričati onako usput, s nogu, s ljudima. Ma nije to priča već pauza u trci...

Prisjetih se Vrmca, Plavih, Žanjica.. radosti zbog odlaska, razmišljanja koga ću sresti,druženja,jednostavnih dogovora..Prisjetih se  živosti kad zasvira  „Muzička radionica“ i podignu svih na noge jer je bila grupa koja je tada pratila sve događaje u Boki. Bez nje se nije mogla zamislit fešta, maskembal, Bokeška noć, pa ni 1.maj. Milija je bila nego tivatska „Kadena“. I  danas kad čujem taktovepjesama „Muzičke radionice“ zaigra srca a i ...noge same krenu...

I sjetim se tako nekih dolaca Češljarskih, i razigraner dječije igrei Peana i....stisne se srce...nedostaju...tako blizu a tako daleko...

I koliko je samo to prvo prvomajsko kupanje na Plavim i na Žanjicama donio upala pluća... A živjelo se u iščekivanju ... A noć uoči 1. maja kad su izviđači palili logorsku vatru na Vrmcu...

Od tada do sada šta smo dobili a šta izgubili? Sve nam je jasnije da smo se izgubili između moći i htjeti..

A lista onog dobrog,starog , što nedostaje sve veća..

I tako na toj mojoj listi na posebnom mjestu nalazi se „Arsenal“ ili „Arsenao“. Ono njegovo fišćanje ujutro u 6.30 da počinje mešrima rabota i u 14.30 da je radno vrijeme završilo.. To fišćanje značilo je živost u gradu, nepreglednu kolonu vozila koja je išla ka Seljanovu i dalje do Kotora, Bijele, Krtolima..

A tek Barbara koja je vozila radnike do Perasta i đake...

To fišćanje je značilo sigurnoist, sreću, blagostanje za mnogo porodica u cijeloj Boki..

Nedostaje jer je Tivat sad drugačiji. Tad je imao dušu a gdje je sad? Ko su sad idoli ovoj novoj djeci? Idu li nedeljom na utakmice „Arsenala“ ili su tenis i ragbi sad u modi . Park koji je u doba Kraljevine Jugoslavije važio za vazdušnu banju sa sve manje stabala, popločan novim stazama, ispunjen drugačijim koracima...

Jedino su catare ostale iste , sa možda novim ljudima ali bez onih gužvi ljeti koje pamtim iz osamdesetih godina kad se i po uru čekalo,po najvećoj žaropečini, za doć na red, a sve četri su vozile...

Nekad bilo sad se spominjalo.    

Nataša Lečić