Skitnica i Srebrnokosa

Skitnica i Srebrnokosa

            U karakteru mi je zapisano da me ne drži mjesto. Takav sam otkada pamtim. Dođem negdje i tek što se ljudi počnu navikavati na mene i ja na njih, naprosto mi dosadi i odem. Istina, negdje se vraćam češće, a negdje rjeđe. Ako ništa drugo, moram da priznam da mi je život zanimljiv. Upoznajem razna prostranstva i ljude. Vidim i ono o čemu mnogi nemaju hrabrosti da maštaju.

            Srebrnokosu sam prvi put sreo prije desetak godina. Bila je tada djevojčica od jedva godinu-dvije, kćer jedinica imućnoga lorda. Bez majke bješe ostala odmah na rođenju. Možda je to bio razlog što mi je baš ona zapela za oko. Mada, prije bih rekao da me je privukao njen neobičan izgled. Ne pamtim da sam prije nje nekada sreo osobu sa tom bojom kose, a da nije bila u poznim godinama. Čak ni kada ljudi osijede kosa im toliko ne sija. Ime joj ni dan-danas nisam saznao, ili sam možda želio da za mene zauvijek ostane Srebrnokosa.

            Moj dolazak u njen kraj izazivao je strah i netrpeljivost ljudi prema meni. Osjećao sam da jedva čekaju da mi vide leđa, a i nekako sam uglavnom dolazio sa prvim snijegom pa su počeli da vjeruju kako baš ja donosim zimu. Jedino bi mi se ona svaki put obradovala…

            Uvijek je gledala da te dane koristi sa svojim ocem koga bi tjerala da naprave zmaja i puste ga da leti. Postao sam njihov saveznik u toj igri. Voljela je da gleda kako joj zakovitlam zmaja pa ga podignem visoko dok ona upinje svojom dječijom snagom da spriječi da joj ga istrgnem i odnesem nekud daleko. Uživao sam u njenom veselom kikotu kad uspije da me savlada i prijalo mi je to što se bar neko raduje mojoj posjeti.

            Tako je Srebrnokosa postala jedini razlog zbog kojeg sam sve češće, protivno svojim navikama, navraćao u njen kraj. Svakog puta bivala je sve veća, zrelija, ali i tužnija. Lord je bio star i bolestan. Više nije pravio društvo svojoj mezimici u našoj igri sa zmajem. Zato sam morao da uložim puno više truda kako bih uspio da izmamim koji Srebrnokosin osmijeh. Njena sjeta učinila je da vremenom i sam postanem tužniji.

            Jedne godine desilo se da dođem i da ni poslije dva dana ona ne izađe iz kuće da se druži sa mnom. Bio sam zbunjen i skrhan. Da li je to moja mala drugarica prerasla naše prijateljstvo?

            Trećeg dana se napokon pojavila. Nije više na njenom licu bilo ni traga od one bezbrižne djevojčice. Njene krupne crne oči kao da su upile svu tugu svijeta i kao da je preko noći ostarila i postala ozbiljna, u skladu sa bojom kose koju nosi od rođenja…

            Pratio sam je sakriven u šûmu krošnji bagremovog drvoreda koji se pružao iza njene kuće. Nosila je dvije ruže, crvenu i bijelu. Radoznalo sam iščekivao šta će se dogoditi. Kome to moja drugarica ide u susret? Bila je još mlada da bi imala udvarače, a i nije izgledala kao neko ko je zaljubljen…

            Na kraju drvoreda je zastala i prišla nekom, drvenim daščicama ograđenom prostoru. Napokon sam shvatio šta Srebrnokosa radi tu. Zaustavio sam dah kako se ne bih odao i narušio ovaj za nju jako važan i intiman trenutak. Spustila je ruže na dvije humke pred sobom. Kristalno svijetle suze klizile su niz njene obraze. Prišla je spomeniku i poljubila slike svojih roditelja…

            Vraćala se kući polako, pognutih ramena. Nisam je više mogao gledati takvu i riješio sam da se otkrijem. Uskovitlao sam njenu kosu. Ostala je nijema na to, kao da nije ni primijetila moje prisustvo. Bijesan, razletio sam se po okolini. Obilazio sam imanje i kuću, prodirao kroz sve pukotine, sve dok u potkrovlju nisam našao njenog zmaja.

            Podigao sam ga i iz sve snage ga ponio ka vani. Pri tome sam pomjerio i koji crijep na krovu, ali nije me bilo briga. Bio sam ljut na sebe što nisam uspio nasmijati Srebrnokosu. Dok sam svoj gnijev pokušavao iskaliti na zmaju koga sam tjerao sve više u nebo, moja drugarica je stajala u dvorištu i posmatrala taj neobični prizor.

            Za trenutak sam se postidio i smirio. Ispušteni zmaj počeo je da pada. Srebrnokosine ruke spriječile su da ne udari o tlo i vjerovatno strada. Gledao sam je kako drži svoju najdražu igračku iz djetinjstva. Na njenom licu počeo je stidljivo da se promalja osmijeh.

            Uspio sam! Ipak me nije zaboravila. Živnuo sam i lišće je zalepršalo svuda oko nas. Ona je podigla ovlaženi prst u vazduh, kako ju je nekada davno otac naučio, i odredila odakle dolazim, a potom se zatrčala sa svojim zmajem puštajući u jednom trenutku da ga opet uhvatim i ponesem visoko, dok ga je ona uz pomoć kanapa kontrolisala.

            Nakon tog dana riješio sam da ostanem uz nju za sva vremena. Moja drugarica trebala je svog prijatelja kako bi opet bila srećna i ja nisam želio da je iznevjerim. Što se tiče ostalih krajeva svijeta, neće oni ostati bez svojih vjetrova jer ima dosta nas skitnica koji lutamo od mjesta do mjesta, ali zato nema svaki vjetar svoju Srebrnokosu…

Aleksandar Obradovic