Ako se svemir smiluje - Zdravko Odorčić

Ako se svemir smiluje

nesmotreno sam izgorio
u svjetlosti njenih očiju
sagorio
u njenom zagrljaju

zaluđeni sobom
u samo svom svijetu
nismo čuli proroka
i ovu neizgovorenu
posljednju pjesmu
kako ljubav prelazi u bol
da nesretni ljubavnici
ne ostaju prijatelji
i da prokleta sudbina
nije na ničijoj strani

u posljednjoj noći
nadmećući se uvredama
pucali su i najdeblji konci
zapleteni ustima
u rubovima usana
ubadajući jezicima
zadnje emocije
oštrinom sablje ljutnje
srca na komadiće sjekli
zbog čega se
raspao i sam svemir
za kojeg smo mislili
da nas je spajao

po zidovima je oči ostavljala
slikala s njima
upijala zjenicama svaki detalj
kao da skuplja predmete
za muzej uspomena
i bila je to
jedina zajednička misao
u kojoj shvatili smo
da sudbina ljubavi
postoji negdje drugdje
a mi smo samo bili zavedeni
greškom evolucije
gdje odlasci pokidaju
osmicu kontinuiteta
prekidajući nit
koja nas je trebala odvesti
u neke druge svjetove
poslije ovoga života

u toj noći
puknuo je
zadnji spleteni konac
s kojeg je kliznula potkovica sreće
razbijajući se o srce
što visilo je
oko vrata kao zavjet
zbog čega su zvijezde
počele gubiti sjaj
leptir je noći zauvijek odnio
tisuće naših poljubaca
a mi suzama označili kraj
naših dodira

sve je to najavljivalo
kako će na kraju te noći
zemlja crvenom mjesecu
zauvijek pokriti
jednu nesretnu ljubav

dok sam pepelom posipao mudrost
padajuće zvijezde
skupljale su se na
krvavom umirućem nebu
koji je pojeo moje oči
prožderao um
i više se ne sjećam
da li sam
nešto prije zore
pucanjem srca u razum
umro ja
ili je umrla ona

na stratištu smo
ljubavi zavezali oči
pogubili smo je
jednim hicom
ne boreći se za
njezinu nevinost
suze su nam saprale
krvave ruke bez krivice

varamo jedno drugo
prikazujući se lažnim slikama
kako smo pronašli mir
psujući dan prvog pogleda
i onaj prvi zagrljaj
pogledom u mjesec
misleći da samo naše je nebo

u vrisku ludila
utihnule nam glasnice
u prkosu i ponosu
obuzela nas šutnja
kao pustinjski pijesak tragove
brisali smo
sjećanja na poljupce
što bude sreću
u zelenim očima
kad duše se dvije spajaju
strasnim zagrljajima
uzdasima u bojama oreola
uvjereni u srodnost duša
koje nam je poklonilo samo Nebo

sad živi
ili mrtvi hodimo
svako u svom svijetu
ja u nekom čudnom
punom izgorjelih ljubavi
lutajući u paležu
tražim ugasle oči
što suhe traže suzu

a ona moguće živi
u svojima svjetovima
u koje je otišla
zavedena demonima
lažnim anđelima
bivajući trenom
crna ptica tamne strane života
što kljuca naša srca
mrtvih ljubavnika
goreći košmarima nemira
a potom
čedna djevica suza
drugdje se nudeći
kao vjetar
tražeći strast i ljubav
ili je
ostala zatočena
u svijetu glazbe gongova
tražeći svoj duhovni mir
čuvajući proživljenu ljubav
tko bi ga znao

moguće hodamo istim korakom
istog broja stopala
rubom provalije
svako svojom stranom žice
ona gornjom a ja donjom
ili drugačije
ionako je svejedno

zdrobili smo oči
olovnim nogama
razapetim
sve od početka postanka
zakovali sve portale
nekih drugih obećanih dimenzija
da se više nikad ne vidimo
u mraku nevidljivi mimoilazimo
jer smo te noći ugasili
svjetlost našeg postojanja

razočarani karmom
lutamo sklopljenih pogleda
kao dva slijepa stranca
tražeći da nam na trnovitom putu
netko drugi pruži ruku spasa
izbavi nas iz tog
ljubavnog ludila
da svemir zvijezde
ponovo uz mjesec prospe
i vrati nas u zbilju
gdje od dragosti zagrljaja
puckaju leđa
gdje kazaljke sata
opet kucaju
jednaki ritam srca
odbrojavajući sekunde
neke druge sretne ljubavi
gdje nećemo biti promašaj
ili pokus Neba

žmireći dugo šutimo
nismo smogli snage
otvoriti barem jedno oko
viknuti u prazninu mraka
i ponovo se dotaknuti
srušiti sve predrasude
nesretne ljubavi
da nam i dalje duše
na usmama poljupce rađaju

ponekad čujem zvuk jazza
vrati mi ona lijepa sjećanja o nama
ali njene oči i tijelo
izmagli zadnja noć rastanka

vrijeme je usjeklo žice
u krvave tabane
zaronjen u sebe
gledam dušu
kako bez ljubavi kopne
krpam rane
više me ne bole

možda jednom
izronjen
sa sebe stresem pepeo
vratim sva sjećanja
naše prohujale ljubavi
možda pak
disat ću novim početkom
oprezan na dodire
neke druge pružene ruke
a stare ožiljke ostaviti
kao da nikada nisu bili
zaboravljeni u škrinjici uma
prekrivene mirisima lipe

možda jednom
pronađe me ljubav
ako mi Svemir oprosti
nerazum uma i ludosti srca
ako za mene uopće postoji
moja srodna duša

Ako se Svemir smiluje!

Zdravko Odorčić