Aleja ogledala
Noćas sam zalutao u aleji ogledala,
prezreo za život, a zelen za smrt,
pjevanjem se još samo otimam...
Krasnotom svitanja sam pogubljen,
izdajstvom naklan i brzo zakrpljen i
u osmuđenom čekanju mrem...
Prepolovio sam gladan vijek sitosti,
nemirom nedotičuć´ rađanje zore,
i sad´ ljubim giljotinu svitanja...
U savršenosti skaradnih postojanja,
stihovljem naričem svoj strmoglav
i kroz pera krik utoljavam glad...
Noćas sam zalutao u aleji ogledala,
grleći nakaznost puta i koraka bat,
dajući sjenkama usputni naklon...
Noćas sam pjesmom molio svjetlost
da mi oprosti krajputna spoticanja,
kako bih vidio jutarnji putokaz...
Zdravko Lukanović