Aleja ogledala

Noćas sam zalutao u aleji ogledala,

prezreo za život, a zelen za smrt,

pjevanjem se još samo otimam...

Krasnotom svitanja sam pogubljen,

izdajstvom naklan i brzo zakrpljen i

u osmuđenom čekanju mrem...

Prepolovio sam gladan vijek sitosti,

nemirom nedotičuć´ rađanje zore,

i sad´ ljubim giljotinu svitanja...

U savršenosti skaradnih postojanja,

stihovljem naričem svoj strmoglav

i kroz pera krik utoljavam glad...

Noćas sam zalutao u aleji ogledala,

grleći nakaznost puta i koraka bat,

dajući sjenkama usputni naklon...

Noćas sam pjesmom molio svjetlost

da mi oprosti krajputna spoticanja,

kako bih vidio jutarnji putokaz...

Zdravko Lukanović

Pročitajte još