Čini dobro ne kaj se čini zlo nadaj se - Ramiz Šaćirović

Čini dobro ne kaj se čini zlo nadaj se

.
Napuni se Hamidova kućica roblja, hvala Allahu, da se ne more na sofri sjesti nego podosta ih čekaju da se oslobodi mjesto za njih. Obično bi to bile mlađe nevjeste, a djeca su jela udno sobe u ćoše. Kuća mala veliko roblje činet se čare mora. Zadruga se učine. Hamid sam šesti, šet žena i desestoro unučadi bilo je sve na broju.
Vraćajući se iz čaršije jedno predvečerje, još podalje od kuće, ču Hamid žustru svađu svoje žene i jedne od snaha. Plještalo je sve okolo. Čak se i komšije načoklješili i sa lezetom slušaju sočne uvrede i sa jedne i druge strane. Kako nije bilo sinova, Hamid uzgred nađe podobru motku, sjaha sa kobile i pusti je da pase oko kuće, uđe i poče da mlati od svoje žene do najmlađe snahe i ko je kriv i ko nije. Smiri se psovka i vika, komšije uđoše u svoje kuće smijući se ili čudeći se svemu što se dešava. Jedino nije mogla da se stiša vriska djece koja se poplašiše. Sve žene se razbježaše kud koja ostavljajući dječicu da plaču a sklanjajući se od žustra pruta.
Sjede Hamid na šilte u sobi, pored mangala, stiže Rabija i ispeče mu kahvu brišući suze.
-Iz dženneta je motka izišla. Ona ušuti svaku svađu. Još jedamput čujem ovako što koja učestvuje u calakanju nek okrene opanke otkale je došla i nek se ne nada kašiki u ovu kuću da ima desetoro dece. Uzmi od sakoga svašta će ti se dogodit. Tolike godine bismo sa majkom, sa braćom, sa sestrama da se ne ču grdna riječ, a ovo danas sram me da pomislim, - sav ustreptao Hamid izbaci jad i z sebe.
-Jesam li ti reko da se ne injatiš sa rospijama, gleda’ svoga posla a oni slijepaci neka smiruju gabeljke od gabelja, kako ne bi selo plještelo, - ljut Hamid izreče to a vidi mu se da mu je žao što je i svoju ženu morao uz snahe da ošine.
Postaviše večeru no ko da jede kad su svi bili nasekirani, neke je jako boljelo, neko je bio ljut pa iz inata nije htio da večera. U čudu je Hamid što mu sem najmlađeg sina ni jedan od ove četvorice na prilazi siniji. Koliko se ljutio u sebe toliko mu je bilo smiješno. Digoše sofru. Počeše se muhati sinovi a Hamid ih posmatra.
-Svi da ste tu ispred mene iz ovija stopa, - naredi Hamid.
Kad se sakupiše Hamid će:
-E sluša’te sinovi moji. Ovako više ne more. Danas sam slušao najvišu bruku koja je mogla da se čuje iz naše kuće. Pitam se šta se događa kad nijesam tu. Da ne bi više pucala bruka od noćas imamo pet kuća Hamidovića. Još noćas prenoćite pa sutra svak na svoj vatan. Sva četvorica imate đe.
I Hamid izdijeli sinove. Trudio se da svak dobije jednako kao i druga braća.
Jozuzu pade tek opleten stan ali ne oblijepljen. Tu će da smjesti ženu i troje djece od kojih je najstaije imalo tek šest godina. I ostali su imali slične uslove jer je Hamid bio pravedan. Njegova žena plače ka graduška, žao joj sinova i unučića.
-Šut, da ti avaz nijesam čuo. Nijesu sto konaka daleko, tu su. Nijesi toliko mahnita da svaki dan trpiš jednu po jednu rospiju belosvetsku da tebe povrće riječ i da ti se injati. One nemaju čoveka ni jedna helj da imaju ne bi ovako plještalo. Kad si ti tvojoj svekrvi povratila riječ. Mogla si samo jedamput i više nikad, dobro znaš.
-Ono tako je Hamide, no eto ž’o mi unučadi, namučiće se svi. Bogme u naše vrijeme nijesmo smele ni jedna usta da otvorimo no bi i svekrva uzela mačugu pa bismo dobile šta zaslužimo, samo kad bi zgriješile.
Razleteše se sjutradan sinovi da žennama i djeci stvore bolje uslove. Jonuz oblijepi i utopli stan. Pola prostorije podpatosi. Žena zastrije čergom i pustećijama taj potpatošeni dio kako bi se imalo gdje sjesti. Sva četvorica rade ko crnci. Najmlađi, još neoženjen, ostade sa ocem i majkom tako da je mogao po nešto da pomogne braći.
Useliše se jedan po jedan i otpoče novi život za Hamidove sinove. Prođe neka godina kad pođe selom priča „Nema Jonuza“. Počeše se ljudi sašaptavati i vrtjeti glavom. Poče nagađanje i izmišljanje. Te video ga neko tu, te uzeo svijet na glavu, te uzeo brda, te pomehito. Dokono selo vodi tuđu brigu.Tako prođe i godina pa nastupi i druga a Jonuza nema pa nema. Niko nije znao kud je . Žena se podigla i njivi djecu radeći i muške i ženske poslove. Djeca nisu osjetila nedostatak oca.
Slučajnost je htjela da Zumber, šurak Hamidov, trgovac sirom, bude na sokak jednog dana u Sarajevo u šetanju kad je prodao sir. Slučajnost je opet htjela da nabasa na Jonuza. Isprva ga je posmatrao idući za njim i analizirajući njegove pokrete. Bio je neobrijan, sa dugom kosom, obučen u rite. Premišljao je da li je Jonuz, i sumnjao. Najzad se osmjeli i zaustavi ga.
-Jonuze, jesi li ti?
Jonuz se ukoči od iznenađenja i ni da progovori. Najzad se kaza. Zagrli daidžu i zaplaka. Bio je isposničkog lica. Bio je gladan.
-Ja sam dajo vala, no kakao me poznade, - sa tugom i sjetno reče Jonuz.
-Što ne dolaziš kući ženi i deci, futane futni, no ti deca rastu ka jetimi a jetimi bi i bili da nemaju pravu majku koja hi ne da na muku. Hajde ka kući ne mahnitaj po bijelom svijetu ka da nemaš nigđe nikoga, no sad da se upristojiš pa natrag ka kući, - reče mu daidža odlučno.
-Ne mogu dajo, ne mogu. Odavno odlučujem a nikako da opučim, veruj da me sramota od dunjaluka da se vratim, od žene i dece od roditelja. Ode sam propadao svakog dana sve više i više. Odao sam se rakiji, u njoj sam video spas. Šta goj sam zaradio popio sam a jeo nisam da mi ne bidne manje rakije. Da se vratim ka goljara da ni bambon deci ne mogu da pružim sa ovog dugog i dalekog puta kako to da izdržim, da izdržim pitanja bez riječi, da izdržim priče oko mene koje su, znam, kolale okolo. Ne mogu nikako, - onako sav ustreptao i drhtećim glasom izjada se Jonuz daidži.
-E bogami hoćeš iz ovija stopa samnom ili živ ili mrtav. Prije ću te ubit i u ćefin te ponijet da te tamo ukopam kod tvojija, a jok ode đe ti se neće znat ni groba ni mramora, da te deca tražu po svijetu. Oni su izrasli u momke, sad im trebaš najviše, - odlučnim i prijetećim glasom reče daidža Zumber.
Jonuz ušutje jer je poznavao daidžu da kad taj nešto kaže tako mora i bit.
Daidža odvede Jonuza u ašćinicu te ga nahrani, zatim kod brice te ga ošiša i obrija. Kupi mu novije odijelo. Sinu Jonuz sa likom čovjeka. Zumber mu plati kartu i pođoše nazad.
Kad stigoše obradova se uža i šira porodica. Djeca ne mogu da odvoje pogled od oca, vidi im se u očima. Sjutradan pola sela se obradova i to oni koji su ga žalili a žalili i njegovu djecu i ženu da se muče bez muške glava. Druga polovina posramljena ušuti jer su svašta pričali i nadijevali mu.
Danima se dolazilo na hožgeldiju kod Jonuza. Imućniji pokloniše ko ovcu ko kozu, a daidža dotjera mladočnu kravu i ždrebicu.
Kad prođe vrijeme čuda i dolazaka lati se Jonuz posla prionu za zemlju kao da nikud ni išao nije.
Stiže jesen sa kišama i maglama. Razbole se Rašid komšija, sam, bez roblja težak siromah. Nigdje ništa trnom da se dofati. Razbole se i brzo ode pod crnu zemlju. Nije imao čime da se ukopa. Jonuz prodade ždrebicu te ukopa komšiju. Svi su se čudili tom postupku Jonuzovom.
Ne prođe mnogo vakta a Jonuza krenu nafaka. Djeca odrastoše, latiše se posla po svijetu a sva fala Allahu radna i poštena. I njih krenu nafaka. U Jonuzovom toru se množi, u košari, u toru, u polju, svuda. Kao što kvasac hljebu čini da naraste, tako i kod Jonuza. Šta dofati rukom pozlati. Ljudi se seirišu i komentarišu. Kako je kome padalo na pamet izmišljali su priče kako je Jonuz našao zlato, kako je prevario neku ženu u svijetu, kako je ukrao, opljačkao, kako je.........
Jednog dana ču efendija komentare o Jonuzu i čuđenje otkud i zašto tako raste njegov imetak pa će okupljenima:
-Zaslužio je Jonuz to pa i mlogo više. Allah sve vidi i bilježi u svoj tefter te tako dijeli i nafaku. Ako se neko sjeća kad umrije Rašid, siromah da ga nije bilo među nama. Jonuz prodade ždrebicu i to onu što mu daidža pokloni, te ukopa Rašida a ni rod ni pomogni Bog, - rastumači efendija te ljude umiri u njihovom čuđenju.
A kod Jonuza se ne zaustavlja nafaka tako da postade kulak koga cijeni ne samo selo nego i okolina. Nigdje više sumnje u život kod Jonuza nego je dijelio i kapom i šakom siromahu i kljastu ne žaleći i ne zakidajući ni u čemu.
Tako ostade priča o dobroj duši Jonuzovoj, o njegovom imetku koji steče samo dobrotom i ona narodna ČINI DOBRO NE KAJ SE ČINI ZLO NADAJ SE.

  Ramiz Šaćirović