Cvet
Ja stabljika sam
bez cveta,
okupana nadom,
da će rosa biserom,
ukrasiti moje želje,
da zasijam srebrom svakog trena,
niskom blistavih bisera,
k´o morska pena.
Oteta od vremena
u noći bez zvezda,
u kolevci
mesečeve paučine,
moj skriveni cvet
se razvija i zri
i u njemu medeni prah vri.
Cvete moj,
u maju si najlepši
kad procvetaš,
a ništavan pred večnošću,
uz kišu i sunčev zrak,
uveneš i nestaneš.
Nestaneš u svetu,
koji od nas toliko hoće,
u kom sve procveta
zri i prođe.
I ne mogu više da se borim,
u noći punoj mesečine,
za zlatnim suncem
od želje gorim,
da vrata ljubavi večne
Otvorim.
Natalija Novaković