Cvijet u vazi
Sjeća se kako je ubrao cvijet,
divlju ružu bijelih latica,
jednostavne čaške,
dok su joj se u sredini zlatili prašnici,
nježni toliko da ih se nije usudio
dotaknuti, ili puhnuti i njih.
Nije baš imao običaj brati
cvijeće rasuto po livadi u proljeće,
niti ga držati u kući u vazi.
Ali ovaj put nešto ga je navelo
da to učini i učinio je to,
znajući da će se morati brinuti
o cvijetu i čuvati ga tako nježnog
i nezaštićenog.
I tako je i bilo.
Jedina u vazi,
ruža po prirodi ponosna,
još više je podigla glavicu,
umišljajući da je njemu najvažnija.
Tako je izgledalo jer
stvarno se brinuo o njoj cijelo vrijeme
i pozdravljao je uljudno
kada je zaklapala latice
spremna za spavanje.
Njegov glas ju je uspavljivao
dok joj je pričao neke svoje
izmišljene priče za laku noć.
I nikada je nije dotaknuo,
bojeći se da će je povrijediti,
iako je željela osjetiti njegove
njegovane ruke ili usne na s
vojim laticama, koje su treperile
dok se smijala njegovim šalama.
Nije bila sigurna da li je samo brižan,
ili je voli kao najdraži cvijet od svih
ubranih i neubranih u polju raskošnih boja.
Angelina Medaković