Da od oca bolji bude, II dio – Željko Vujović

Da od oca bolji bude

II dio

Jednom prilikom, bio sam na studijama u Beogradu i došao kući na kraći predah. Otac mi je rekao da sam se odrodio. Bilo mi je teško. Teško od tih riječi. Ranile su me. Ne mogu da se odbranim. Majka je rekla da me Beograd pokvario. Šta se to desilo, dešavalo sa mnom? Nijesu razumjeli, nijesu shvatali promjene, koje su se dešavale u mom mentalitetu. Nijesam bio imun na srdinu, akademsku i kulturnu, u kojoj sam bio. U koju sam dolazio i iz koje sam sevraćao. Mijenjali su se i oni i ja, ali na drugačije načine. Ja sam učio, a učenje je mijenjanje. Morao sam da se mijenjam. Morao. Učio sam elektrotehniku. Elektrotehnika. Tvrda. Čamotna. Bez oblika i duše. Vuče se kroz samoću tmine, kao pometena rubom kraljevog ogrtača, u rukama prosjaka, koji su se, u otsustvu kraljeva, uselili u vrtove kuće poraza. (F.P.) Mnogo sam volio lenje pite.

Nijesu mi bili potrebni nikakvi spoljni stimulansi, niti spoljni motivi za učenje, ali, dobijao sam i njih. I to negativne stimulanse. Više su mi štetili, nego što su mi koristili.

U Beogradu, nijesam bio „linijaš“, koji je pratio i učio samo fakultetsko gradivo. Okretao sam se, pratio i dešavanja oko mene, koja nijesu uvijek bila na mom glavnom putu. 

Kasnije, kada sam radio, bilo je sve drugačije od onoga za šta sam se spremao u životu. Stavovi i pogledi na život, koje sam naslijedio od oca, nijesu pomagali da riješim dosta teške radne i životne situacije, kojih je bilo. Ni ono što sam učio u školama nije bilo dovoljno.

Otac mi je, prije smrti, bio teško bolestan. Namjestio sam mu tvrdu dasku, na kauču u dnevnoj sobi, da može da se opusti i odmara. Sio sam na stolicu pored kauča, pored njega. Htio sam da nježno razgovaramo. Nije mogao da me sluša. Rekao mi je: Ne boli me duša za tobom. Na sahrani, njegov školski drug, Vaso Đurović, je rekao: Ništa nije sa sobom ponio.

Sada, kada ovo pišem i razmišljam o njemu, još me drži osjećanje da mi je bio važna, pozitivna ličnost u životu. I kad je bio pored mene, i kad nije bio pored mene. Znam, nije rešenje da se uvučem, pobjegnem, sakrijem u sjenku koje nema. Život zahtijeva nešto drugo.

Ponekad, kad sam sam, opteretim se mislima, bude mi nešto teško, ne znam šta drugo da uradim, ispustim uzdah kao rešenje: “Uh, majko moja mila!”.

Sve sam rekao u prvoj rečenici poglavlja “Bez uvoda”.O problemu je sve rečeno. I epski i lirski. Dug je ovaj moj uzaludni, beskorisni pokušaj da još nešto kažem.

… Dok sva sjećanja ne izblijede ...

Neki novinari su pitali Fidela Kastra: Jesu li, Vaši roditelji, znali kroz šta sve Vi prolazite u životu?

Ni sad ne znam, jesam li bio važniji, u životu, ja mom ocu ili on meni.
... Dok sva sjećanja ne izblijede ....
Bili smo važni. I ja njemu i on meni.
... Dok sva sjećanja ne izblijede ...
... Pokušao sam, jednom, da mu kažem, da nijesam zadovoljan poslom koji radim. Htio sam nešto da promijenim. Odgovorio mi je: za to si učio.
... Dok sva sjećanja ne izblijede ...     

Mislim da nije bio svjestan koliko mi je značio i koliko sam ga volio.

O tome će da bude riječi u nekom od narednih poglavlja.                

                                                                                         
                                                                                                                                       Željko Vujović

_________________

Foto: Izvor NET