Dobrotska retićela – Nataša Lečić

Dobrotska retićela 

Moram te naučit kćeri, dok si još mala našu dobrotsku retićelu... da znaš da ti je ona i za krštenje i za miraz i za vjenčanje i za ukop, i za na dvor i pred dvor po njoj će te znati i cjeniti koliko je dobro radiš... dobro me slušaj jer će ti na njoj oči ostat... I u tvoju kuću kad pođeš po njoj će te znat.... i onaj za kog si još u mom trbuhu vjerena znaće po njoj koliko brineš o njemu i koliko ga cijeniš... zato dobro pazi što ti pričam - prenosila je majka znanje svojoj četvorogodišnjoj djevojčici , polako pričajući da bi dijete što bolje upamtilo ono što mati zbori.  Za to vrijeme provlačeći batiće sa koncem koji je polako dodavala jedan po jedan djevočici, učeći je prvim koracima u izradi čipke. Dijete je mahinalno, zbunjeno dodavalo majci  male drvene batiće ne shvatajući sta majka priča.

-    Naučićete ova čipka svemu... - nastavljala je majka vesti priču, ne ostavljajući rad - i strpljenju i čekanju i vjernosti. I  sad dok si vjerena i kad se udaš. Po njoj će ti čovjek svašta znati i voliš li ga i paziš li ga. Misliš li na njega dok brodi? Da li ti se neko udvara i prihvataš li njegovo udvaranje? Sve će  mu kazati ova čipka... I svima ostalima i u crkvi i na dvoru. Pa ti vidi šta ćeš. Eh dijete moje, rječitija je ova čipka više nego što misliš.

-    Djevočica je je slušala preplašena, širom otvorenih očiju upijajući svaki njen pokret, jer nije shvatala šta joj mati zbori...

I petnaest  godina kasnije kad se prisjećala tog razgovora u domu svog muža, bogatog Trgovca,  uveliko je bila vješta vezilja na glasu, koja je ne samo izrađivala čipku, već je našla način da pravi niti za nju od kojih je pravila još mekšu i zavodljiviju čipku od one koja joj je stizala jedrenjakom sa ljuljajućeg  ostrva Burana...

Jednog dana kad se izvještila donekle u izradi jednostavnih motiva Majka joj je rekla:

-    Sad ćeš izradit peču - kapu za umrli čas.

I napravila je, od buranskog konca,  koji je dobila od svog vjerenika još  dok je bila u majčinoj utrobi. Iste vrste konca kojim  je i njena majka svoju peču uradila. Poslije naučila izrađivat razne male komade čipke, pa veće sve do lepršavih alba za bogosluženje i oltarnika i uklapat ih u svilene, lanenene i pamučne tkanine po potrebi.

Njen otac osjetivši da mu se bliži smrt tražio je od nje da napravi cacaru - udovičku kapu koju će njenu majku još jednom svezati na ovom svijetu za njega. Kapu koja je bila simbol čekanja i vjernosti. Dok je radila čipka je pričala tiho:

-     On će napustit ovaj svijet. A ja ću tvojoj materi još jednom svezati krila. Ne, neće se moć´ udat ma ko je prosio. Ne jer nosi pečat tvog oca u duši, na tjelu, u pogledu i na glavi. Svi će znat da je i do onog svijeta samo njegova. I nema toga  ko će je razvezat, ni presjeć. Ni raskovnika koji će je raskovat.

I tako je bilo. Nosila je nju i njegov pečat cijelog života. Džabe su je zagledali bogati trgovci, mecene, brodovlasnici ona ih nije vidjela ni čula. Postojala je kuća i čipka. Po cijeli dan je razrađivala šeme, razmišljala o bodovima i izrađivala čipku. Jednog dana su je našli naslonjenu na fotelju  sa pečom na glavi, batićima u rukama, usana razvučeni u osmijeh. Tog trenutka je znala da je njen zavjet dat ocu ispunjen.

Dok je još  vjerena, i u kući svog oca naučila je osluškivat šta joj čipka priča.

-    Mene radiš kao brojanicu. Ja i jesam tvoja brojanica. Red čipke, jedan Očenaš - tiho je šaputala. Ja te potsjećam na ono što jesi. Sad si vjerenica.  Izrađuješ  za sebe, za svoj miraz. Da se ljepše predstaviš njegovom domu. Da te njegovi poštuju, da znaju da si vrijedna, ne samo da si iz dobre kuće. I da mu druga gospoda zavide i da se na tebe ljute jer ih ne gledaš.

Kad se udala dok joj je muž bivao otsutan čipka je vezla novu priču:

Ja te potsjećam na ono što jesi. I ne zaboravi red mene, jedan Očenaš, uvijek isto pravilo.. konac si nosila na blagoslov a i tvoje ruke su blagoslovene... I uzimam ti strast kao molitva. Prenosim je na konac, na motive, šeme, plet.. Uzimam ti želju... vežem te... Ti si tri stuba kuće. Svijetlo u mraku.     Svetionik i kandilo. Ti si žena, domaćica. Kad budeš majka, bićeš biće slično Bogu. Od svoga doma praviš Hram. Ja te branim i čuvam od nestrpljenja, zavisti, pohlepe...Čuvam tebe od tebe, pa od drugih. Čuvam te od grešnih misli, čežnji, od muških očiju. Ispirem ti dušu, kao more kamen, brušim. Bićeš jednom  divno izbrušen dijamant.. Svjetlićeš i u mraku kao svetionik.Idemo red čipke, jedna molitva.-

Zorom je ustajala  sa kokotima i tražila  po konobi mreže pauka. Laganim, nježnim  pokretima skidala je paučinu da je ne ošteti, spuštala u korpicu od pruća i odnosila je u sobu za rad. Zatim je odlazila iza kuće i tražila  ukrošnji murvi čaure svilenih buba. Lagano je prstima opipavala, tražeći prazne čaure. Prazne čaure je spuštala u veću korpu od pruća i odnosila u konobu. Tu je mlačila na ognjištu vodu u kotlu i rasipala je ugrijanu po manjim posudama a zatim u njih spuštala prazne čaure. Vretenom je blagim vrtenjem vretena pravila vir koji je iz čaura lagano izvlačio niti, namotavala je na vreteno i tako po svim posudama dok ne pokupi sve svilene niti. Zatim bi polako niti motala u klupko. Klupčad bi odnosila u sobu za rad. Zatim bi rasplitala vrlo pažljivo jednu po jednu  paukovu mrežu i uplitala nit paučine i nit svile.  I izrada je nakon tog pipavog, delikatnog posla mogla krenut.

Po potrebi je bojala svilu u zavisnosti od želje naručioca. Nekad je zbog specifičnosti izrade i narudžbe uplitala u niti paučine i svile niti aloje. Aloju je naručivala , s proljeća mladim ribarima sa ostrva Lastavice i tako krčila ostrvo koristeći ovu ljekovitu biljku. Odstranjivala je bodlje sa biljke.  U polumraku  konobe je listove biljke stavljala na sto dok se voda u kotlu grijala i odstranjivala sa nje bodlje. Tiho je izgovarala molitve, jer od kad se počela bavit čipkom više nije ni jedan posao nije počinjala  bez molitve.  Molitva joj ušla u krv i cirkulisala je njenim mozgom i venama, postala sastavni dio nje. Tako da je molitva sve više sama vodila. Nakon odstranjivanja bodlji pažljivo je odvajala listove od želatinaste sredine. Sredinu je ostavljala u veliko kameno pilo da kasnije od nje spremi ljekoviti melem. A razdvojene krute listove držala u vreloj vodi dok ne omekšaju i vadila nit po nit i namotavala ih u klupko. Radeći sa nitima aloje njena čipka dobijala je nov izraz jer je bila čvršća i interesantnija.

Za mlade dame koje su naručivale za miraz čipku je  prskala uljem od lavande ili uljem od narandže i limuna.  A za  dame koje su naručivale oltarnike prskala je uljem od bosiljka.

Eterična ulja lavande naručivala je po brodovima koji  su dolazili sa  ostrva, ulja naranče i limuna iz okolnih mjesta od parfemdžije koji se bavio pravljenjem ulja u mračnom djelu kuće da bi sačuvali svoju svježinu i opojan miris. A eterično ulje  bosiljka iz manastira iza brda koji nije gledao na more, da se ne osoli tj. da ga se ne pomješa sa mirisom soli.

I dok joj je čovjek slao glas u začepljenoj boci u moru, ona je smišljala nove  šeme za okovratnike i poprsja... i držala se čipke i njene priče..

Ni kad je šetala kamenom kalom, ili išla u mandrać da naruči aloju ili u vizitu nije primjećivala ni osjećala požudne poglede na svom tijelu. Uvijek anđeoskog osmjeha na usnama i u očima izledala je nestvarno.

I sijala. Postala je svetionik i kandilo... putokaz svojoj djeci...

Nekome želja  a nekom svjetlost...

Nataša Lečić

_________

Foto: „Dobrota u proljeće“ – Nedeljko Simanić