U sjenci Feminog oraha - Adem Ado Softić

LIM PROTIČE, ADO PAMTI

Osvrt na knjigu U sjenci Feminog oraha autora Adema Ada Softića

Za Aru Gulera, čuvenog fotografa starog Istanbula, slučajno sam čuo na obroncima Hajle, od jednog planinara koji studira likovne umjetnosti u tom gradu. Naravno, to je bilo dovoljno da započnem traganje za radovima ovog fotografa. Slučaj je htio da poslovno budem u Istanbulu kada sam, slušajući vijesti na TV-u u hotelskoj sobi, čuo da je tog dana Ara Guler umro. Imao sam čudan osjećaj da nije slučaj to što sam se nalazio tu gdje jesam! Treći susret sa Arinim imenom dogodio se na stranicama knjige Istanbul na fotografijama - grad, sjećanja, nobelovca Orhana Pamuka. Hroniku ovog grada, duboku i sjetnu kao i sve hronike, Pamuk je obogatio starim fotografijama Istanbula, uglavnom iz privatne i arhive Are Gulera. Tako su se u jednoj knjizi sabrali izvanredni pisac, vrhunski fotograf i melanholija jednog grada.

U sjenci Feminog oraha, pisac, fotograf i melanholija jednog grada vezani su za isto ime - Adem Ado Softić. Berane je ovom knjigom dobilo galeriju, u kojoj su prikazani sačuvani odlomci života jednog grada i njegovih ljudi. Ti odlomci u formi narativa, naša su iscjepkana sudbina.

Na početku knjige, u uvodnom tekstu nazvanom Riječ autora, Ado nam otkriva da je njegov otac Safo rođen na prvi dan Božića, a njegov unuk Milan na prvi dan Ramazanskog Bajrama. Ado primjećuje da je on u ovom religijskom jinu i jangu ona linija koja jin i jang okružuje, te da je njegov život samo porodična refleksija jednog univerzalnog principa. Možda bi lične karte trebalo izdavati s našom slikom, a umjesto našeg datuma rođenja staviti datume rođenja naših očeva i naše djece? Takva lična karta bila bi mnogo ličnija!

Tekst U sjenci Feminog oraha, po kome je naslovljena ova knjiga, počinje rečenicom "Glavnom beranskom ulicom nisu uvijek cvjetale i mirisale lipe". Isto tako, nije ovom gradu kroz vrijeme sve cvjetalo i mirisalo. Ado u svojim tekstovima iz tog životoka prikuplja, dokumentuje i čuva one važne priče koje nam pomažu da procvjetaju naše ličnosti. Mi, koji smo otišli iz Berana, s melanholijom nježnom kao P/pamuk, čitamo Adove tekstove. Ali i snahe i zetovi ovog grada trebalo bi da pročitaju Adovu knjigu, da više zavole one koje vole jer, kao što se ljudi useljavaju u grad, tako se i grad useljava u ljude i daje im karakter.

Nije u ovom gradu uvijek cvjetala ni pravda. Ado piše "Oduzeta nam je tada i velika bašta u koju sam četiri godine vodio društvo da krademo moje maline". Kolporter Branko, zvani Novinar, dvosmisleno viče ulicom: “Politika! Borba! Pravde nema!” Može li se bolje opisati današnje globalno potkradanje sopstvene budućnosti?

Moja majka kaže: "Kada je umro doktor Nika Labović, prvo sam pomislila: A gdje će sada ljudi da se liječe?". Toliko je doktor Nika bio veliki! Naša urođena pesimistčka pristrasnost nije dozvolila mojoj majci da (pred)vidi da će i posle Nike biti doktora poput dr Milorada Bakića, koji će svoju krv davati pacijentu kojeg operiše.

Kao što rekoh na početku, bio sam privilegovan da budem u Istanbulu kada je umro čuveni fotograf Ara Guler. Međutim, nisam bio u Beranama kada je umro čuveni fotograf Stevan Šćepo Labudović. A trebalo je. Ne zbog sahrane i ovozemaljskih dekora, već zbog blizine izvoru podsticaja. S druge strane, Adovi zapisi o Jori, Leru i Mišku Lizavcu, potvrđuju moj utisak da tuga nije najveća kada umiru veliki. Tuga je najveća kada u malom gradu umre mali čovjek.

Neka mi oproste sve ljudske sudbine opisane u Adovim tekstovima, ali najkraći i najbolji, mogu slobodno reći antologijski tekst, Ado je napisao o Limu. Nikada nisam pročitao dublji doživljaj Lima. Ako je Risto Ratković uspio da razazna vodu Lima u vodi mora i lirski nas dovede do metafizičke spoznaje elementa vode, Ado je Lim doživio organski jer "pukao je vodenjak u preponama Brezojevica i tiho, kao u bajci, talas novog života zapljusnuo je Polimlje". I Andrićeva Drina i Šolohovljev Don mogu biti ljubomorni na ove riječi. Bravo Ado! kažem, a već u sledećem pasusu izvanredan crno-bijeli kontrast: "...od Crne Gore bijelim svijetom do Crnog mora [...] dostojanstveno teče i leluja" naš Lim. Uh! Gura nas Ado ka onome od čega svakodnevno bježimo, ka spoznaji da tako i mi, od crnog neznana života do crnog bezdana smrti, bijelim svijetom lelujamo kroz život.

Prof. dr Saša Popović

Podgorica, 18. jul 2021. god.

***

RIJEČ AUTORA

Poštovani čitaoče,

Knjiga „U sjenci Feminog oraha“ prvi put je objavljena u izdanju bjelopoljskog „Pegaza“ 19. juna 2021. godine , i već nakon svega devet dana održana je njena prva promocija u Biblioteci grada Beograda u Knez Mihailovoj ulici, na Vidovdan, 28. juna iste godine, u organizaciji Društva đaka beranske gimnazije u Beogradu. Na prvoj promociji o knjizi su govorili: novinar i publicista Miroslav Miško Stojanović, pjesnik Dragomir Dale Ćulafić, džudo legenda Vuk Rašović i lektorka Milena Mima Pavićević Stojanović, a moderatori su bili Marko Jelić i pjesnikinja Mira Saičić.

Svega četiri dana kasnije, 2. jula 2021. godine, u Zanatskom domu u Novom Sadu je održana njena druga promocija koju je organizovalo Drušvo književnika Vojvodine i pjesnikinja Dana Radulović koja je ujedno bila i moderatorka, dok su o knjizi govorili novosadski pjesnici Ljubenko Zvizdić, Ljubiša Vojinović Majstorovski, Viktor Radun Teon i Beranka iz Sombora, Nina Boričić.

Tek treća promocija knjige održana je u Beranama 18. jula, šesnaest dana nakon novosadske, u novootvorenom Salonu „Ivangrad“ renoviranog Hotela „Berane“, a učestvovali su: novinar i publicista Slobodan Slobo Vuković, prof. dr Draško Došljak, pjesnik Dragomir Dale Ćulafić, pjesnikinja Ljerka Petković, režiser, glumac i pjesnik Milovan Mišo Korać, i autor, dok je moderatorka bila pjesnikinja Kristina Babić.

Osam dana kasnije, Kristina Babić je moderirala i četvrtu promociju knjige u Centru za kulturu Petnjica, 26. jula 2021, na kojoj su pored nje i autora govorili: novinar i publicista Slobodan Slobo Vuković, prof. dr Draško Došljak, pjesnik i književnik iz Luksemburga Faiz Softić, kao i urednik Radija Crne Gore, kulturni stvaralac, Mirsad Rastoder.

Ova prva knjiga promovisana je i narednog ljeta u Podgorici zajedno sa drugom - „Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka“, u podgoričkoj Biblioteci „Radosav Ljumović“, 23. juna 2022, a učesnici su bili: prof. dr Sonja Tomović Šundić, prof. dr Miodrag Bobo Radunović, prof. dr Saša Popović, mr Željko Rutović i Ana Bojović, dok je moderator bio mr Amer Ramusović, urednik Časopisa „Komuna“ koji je bio organizator promocije.

Nakon izlaska treće knjige - „Drugo lice beranske ulice“, knjiga je promovisana i na XIII Danima bošnjačke kulture u velikoj sali Centra za kulturu Rumelanž u Luksemburgu, sa učesnicima: novinarkom i publicistkinjom, akademkinjom Brankom Bogavac, pjesnikom i književnikom Faizom Softićem, prof. dr Draškom Došljakom i Mirsadom Rastoderom, a na poziv i u organizaciji Zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburga.

Posljednja njena promocija održana je uz druge dvije knjige 1. novembra 2024. godine u Sarajevu, u Kongresnom centru Hotela „Hollywood“ na Ilidži, u organizaciji Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka - Podružnica Petnjica. Na toj promociji moderator je bio mr Amer Ramusović, dok su o knjizi i stvaralaštvu autora govorili: prof. dr Izeš Šabotić, prof. dr Šemsudim Hadrović, profesor Zumber Muratović, prof. dr Draško Došljak i mr Željko Rutović.

Nakon četiri godine, njen tiraž od 1.000 primjeraka se pokazao nedovoljnim i javila se potreba za štampanjem drugog izdanja. U ovom drugom, dopunjenom i proširenom izdanju knjige „U sjenci Feminog oraha“ objavljene su tri nove priče i šest osvrta na knjigu sa njenih prvih promocija: Slobodana Sloba Vukovića „Amajlije iz sehare sjećanja“, objavljen 7. jula 2021. godine u rubrici „Kultura“ dnevnog lista „Vijesti“, zatim govor Miroslava Miška Stojanovića na prvoj promociji knjige u Beogradu, pa govor Faiza Softića na promociji u Petnjici, Dane Radulović sa promocije u Novom Sadu, lektorke Milene Mime Pavićević Stojanović na prvoj beogradskoj promociji i pismo prijatelja Ilije Bakića nakon novosadske promocije 2. jula 2021. godine u Zanatskom domu.

Uz ovo izdanje objavljena su i dva predgovora. Prvi, pod nazivom „Lim protiče, Ado pamti“, napisao je u Podgorici prof. dr Saša Popović za beransku promociju, 18. jula 2021, kojoj iz objektivnih razloga nije mogao da prisustvuje, a drugi predgovor napisao je u Baru, 29. juna 2025. godine, profesor na Univerzitetu Donja Gorica i direktor Centra za kulturu Bar, slikar i teoretičar umjetnosti dr Milun Lutovac, pod nazivom: „Dok je svijeta i vijeka, zemana i dermana“.

Ovom prilikom svakom od njih ponaosob izražavam neizmjernu zahvalnost, a posebno Mileni Mimi Pavićević Stojanović na bezgraničnom strpljenju i nesebičnoj pomoći tokom priprema sve tri knjige za štampu. Bez nje i njene podrške ni ova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana.

***

Adem Ado Softić rođen je 1959. u Ivangradu od oca Safeta, istaknutog kulturnog, sportskog i društveno-političkog radnika, i majke Fatime, rođene Zeković, službenice Narodne banke. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Ivangradu, a Defektološki fakultet u Beogradu 1982. godine.

Svoje prve fotografije pravio je očevim fotoaparatom, još kao gimnazijalac, sredinom sedamdesetih, a na inicijativu profesorice Ljiljane Mijović - Čukić započeo je i prve književne korake. Kako je odrastao uz oca koji je u to vrijeme bio upravnik Doma kulture, drugom polovinom sedamdesetih godina aktivno se uključuje u kulturna dešavanja u Ivangradu. Svirao je bubnjeve u jednoj lokalnoj gimnazijskoj grupi (“Biolits”), a kao kolekcionar muzike i diskofil „pustao ploče“ na igrankama, zabavnim večerima u gradu i okolini, i na talasima radija “Boje”, “Jupok” i “Berane”. U Amaterskoj dramskoj sceni KUD-a „Dušan Bošković“ radio je muziku za nekoliko pozorišnih predstava u režiji Miša Koraća, od kojih je najpoznatija - „Mlaz krvi“ Antonena Artoa - postigla najveći uspjeh, i koja je do današnjeg dana ostala predstava sa najviše osvojenih nagrada i priznanja u 115 godina dugoj istoriji beranskog pozorišta. Sa grupom prijatelja, entuzijasta, sve do kraja osamdesetih i potiskivanja kulture u drugi plan pred naletom vulgarnog nacionalizma, organizovao je brojne alternativne kulturne manifestacije u Ivangradu, među kojima su ostale upamćene tematske muzičko-književno-pjesničko-likovne večeri “Četvrtkom u 18:00” održavane sredinom osamdesetih godina u Maloj sali Centra za kulturu, kao i prvog i jedinog Muzičko-kulturnog maratona u Ivangradu, održanog u noći između 17. i 18. avgusta 1985. godine u amfiteatru Spomenika Slobode na Jasikovcu.

Međutim, njegov rad dolazi do izražaja tek sa pojavom društvenih mreža i otvaranjem Fejsbuk profila na kom izlaže stare fotografije Berana iz svoje bogate kolekcije, postavlja dokumentarne i umjetničke fotografije, priče, komentare, zapise i intervjue koje objavljuje u časopisu „Nova Sloboda“ gdje je u prvih dvadeset brojeva bio član Redakcije i urednik fotografije. Povremeno piše i objavljuje u Reviji Bihor iz Luksemburga, Časopisu Komun@, Pobjedi, Planinarskim novinama, Glasniku Bihora, Glasniku rožajskom, Odzivima, COD-u i raznim drugim časopisima i portalima.

Od 2012. do danas Softić je imao nekoliko izložbi starih fotografija u Beranama i Petnjici, a 2018. instalirao je stalnu postavku stotinak starih fotografija u Salonu „Ivangrad“ Hotela „Berane“, koji danas predstavlja neku vrstu alternativnog beranskog Kulturnog centra. Sa svojim Udruženjem građana „Beranda“ organizuje razna kulturna dešavanja: pjesničke susrete, izložbe, promocije, omaže i manifestacije: “Šlaufijadu”, “Dan ptica i drveća”, “Limovanje” i “Žubor tišine” - prve pjesničke susrete na znakovnom jeziku - u Beranama, Podgorici, Beogradu i Novom Sadu. Povodom Dana opštine 2012. dobio je posebno priznanje za prezentaciju grada i MOSI „Berane“, a decembra naredne, 2013, odabran je za prvog laureata Priznanja „Ivangrad“ za doprinos očuvanju tradicije i kulture grada, koje je te godine ustanovila NVO „Spona“ sa još nekoliko nevladinih organizacija. Priznanje “Ivangrad” dodjeljuje se svake druge godine, a nakon njega dodijeljeno je i akademiku Gojku Kastratoviću (2015), legendarnom interpretatoru crnogorskog melosa Ismetu Krciću (2017), slikaru Titomiru Džudoviću Džuu (2019) i Društvu đaka Beranske gimnazije u Beogradu (2021). Dobitnik je i Plakete Časopisa za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore „Komun@“ 2018. godine.

Nakon prve - „U sjenci Feminog oraha“, koja je izašla iz štampe juna 2021, i druge - „Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka“ (maja 2022), “Drugo lice beranske ulice” je treća knjiga “melanhroničnih” priča i zapisa o gradu i ljudima koji su ga činili gradom. Dokumentovanih priča o zaboravljenim ličnostima, zaboravljenim događajima, zaboravljenoj istoriji i zaboravljenim jubilejima. O Limu, prijateljima, porodici, mladosti i životu provedenom u Ivangradu - Beranama, gradu u kojem autor i danas živi, piše, fotografiše, podsjeća, opominje, prati, zapaža, prikuplja, bilježi, pokreće, organizuje i stvara.

Ovo je drugo, dopunjeno i prošireno izdanje njegove prve knjige.