Gospođica
u visokom sjaju, mademoiselle,
se kreće pistom hodnika trošnog hotela;
bez jedne štikle koraca glave dignute u inat
onima što se naslađuju površinom njenog tijela,
mademoiselle "breza bijela"...
u uzdahu topi željezo i vruće ga guta u utrobu,
jed, i čama pri tome doživljava vrhunac;
kad krikne duša više ne može trpjeti poniženja,
dok se njen monsieur smješka kao junac,
mademoiselle "bijela breza" na granici uništenja...
vraća se kose iskrzane i pune cigaretnog dima,
haljine jeftine, uske što ništa ne pokriva;
monsieur reče da kupiće on bolju
dok bi mu ona rado zasula oči solju;
monsieur "juneći smiješak" kupiće haljinu bolju...
izlazi iz zgrade sama na ivici nervnog sloma,
oči joj suzama vriju, glava košnica puna;
mirna koraka krenu u susret kamionu s tovarom,
život joj se učini najvećom prevarom;
mademoiselle "bijela breza" prilikom zadnjeg poteza...
Branka Popić
