Groblje vaskrslog poja

Gledam to groblje vaskrslog poja

i lelek crnih marama u stroju,

tu, negdje se nazire i humka moja,

obrisom pakla mi oslika boju.

I mramorom sivim, posrnule kune

prezren i hladan svjedok u tišini,

da tu vječnost, čovjekoljublja trune,

u strv se pretvara sama u tmini.

I crvom slutnje negdanji veseo poj

nagrižen jetkošću umova zlih,

spusti svežanj umrlih stihova svoj

i ode za vjetrom, uz jecaj tih...

A, dole su heroji ispod zelenila tog,

stameni i vječni, k´o sama vjera,

ne dajte zvjerinju da im rasipa kosti,

nek´ osjete srdžbu, vašega pera.

Zdravko Lukanović

Pročitajte još