Groblje vaskrslog poja
Gledam to groblje vaskrslog poja
i lelek crnih marama u stroju,
tu, negdje se nazire i humka moja,
obrisom pakla mi oslika boju.
I mramorom sivim, posrnule kune
prezren i hladan svjedok u tišini,
da tu vječnost, čovjekoljublja trune,
u strv se pretvara sama u tmini.
I crvom slutnje negdanji veseo poj
nagrižen jetkošću umova zlih,
spusti svežanj umrlih stihova svoj
i ode za vjetrom, uz jecaj tih...
A, dole su heroji ispod zelenila tog,
stameni i vječni, k´o sama vjera,
ne dajte zvjerinju da im rasipa kosti,
nek´ osjete srdžbu, vašega pera.
Zdravko Lukanović