Iz neobjavljenog istorijskog romana
G. C. NEPER
U Kotor se tada nije moglo stići usput. U proputovanju.Jedino namjerom. Poslom.
Veći je gtijeh ne poći u Kotor, nego li u Ostrog.
U Ostrog se ide da se pomoli za dobro živih.
Da molbama svetom Vasiliju učinimo da njegova svetost moli Boga za nas.
Za duše umrlih, za njihov vječni život.
A najviše njih se moli za duševni oporavak zgužvanih, bolesnih i zaboravljenih.
Onih što život otkupljuju patnjom.
A kada ni Bog za onoga koga se molimo ne učini po našem, vodimo ga u Kotor.
U duševnu bolnicu.
Koliko ih je tamo, samo što niko od njihovih bližnjih nije imao strpljenja, da ih samo malo sasluša.
A nauka kaže da je neko u maniti lik udari, zato što pati.
Pati se zbog; promjena, hormona, sentimentalnosti, alergija i toksina i finansijskih problema.
Kada pođete nekoga da posjetiti ne možete se od njega odvojiti.
Mnogi se i povrate. Bližnji ih ne žele natrag.
Oni su za njih umrli samim tim što su pošli tamo.
Brzo vam posjeta tamo dosadi. I upada vam u oči, iako sitno napisano, soba;
202
G.C. NEPER
1810 – 1903
Najpoznatiji njen oboljeli žitelj.
Mnogi, koji su tamo umrli, značajni u svoje vrijeme, nijesu zaživjeli u narod.
Za mnoge, tu umrle, prikazane su njhove smrti, tamo neđe.
Na drugo mjesto.
Žarko Marović