Jednom ćemo sanjati ljubav, sigurna sam
Razbila sam teglicu sa medom,
sakupljanog na poljima pelina.
Razgrnula tišinu i za oktavu podigla glas.
Suze su odzvanjale u odjeljcima soneta,
koji je odavno u mislima sročen.
Željela sam da probudim jutro,
i donesem vruć čaj.
Čak sam i pecivo obojila u pripadanje.
Ostao je ljepljivi trag od smole na prstima.
Obris tijela utisnut u sjećanje,
i mnogo sna.
Tražili smo se na poznatim mjestima,
skrivajući se jedno od drugog.
Bacali koplja na prošlost
zaboravljajući da to je sudbina.
I nije to ništa novo i ništa neobicno,
ništa što se već dešavalo nije.
Samo je ostalo previše neiskorišćenih
restlova koje je šteta baciti,
kad se i od njih
prave komadi koji traju dugo ...
Dugo.
Zato i čekam
na istom mjestu
sa kojeg otisli nismo.
Danijela Nela Jovanović
