Kada te nema
Možeš li mi reći, zašto se sutoni
Boje u rumeno i Sunce netragom
Iza brega pada, dok sa crkve zvoni
Otužno i setno, k´o poslednje zbogom
Jutrom kada dođe, porađa belinu
Okupano rosom, melem oku snenu
Zaiskri u duši, odagna svu tminu
Učaurenu u minulom vremenu
I tvog oka pogled kao Sunce zari
Hiljade leptira u nebo se vine
Sa njima odlete svi moji košmari
Reči, kao žubor, zamene tišine
Ali, kad te nema, čujem hor đakona
I plašim se zvuka poslednjega zvona
Biljana Kitić Čakar