Kasno je
Kasno je,
gutaju nas riječi.
Pristajem na beskraj
u sklopljenoj pučini nemira
dok noćna ptica obesmišljava let.
Ako treba da se oprostim
s rascijepanom stranicom
djeljivih uzdaha i dogorjelih krila,
biću u njoj budna,
od pjesme tiša.
Znaš li šta su proročanstva?
Jedna čestica hemijskog sudara
i svijet koji prestaje da diše.
Postaje naš na krajevima straha,
a tu se ne čuje niko više.
Zvijezde traju od duže od trenutka
i usuđuju se na periferiju sna.
Ako je rizik rastegljiv kao tišina,
dan i noć umiru u čežnji vjetra
pravilnim dodirima sumraka.
Polako gubim prošlost
što kruži po svijesti
i lomi snagu neizgovora
i slutnju pogleda.
Al’ uzalud je razbijeno vrijeme,
neuhvatljivo i mamurno.
Sad je već kasno,
progutale su nas riječi.
Vanja Parača
