Labud pjesma
Kao anđeo blistaš naga,
Glečeri Aljaske nad čelom sviti,
Zar još uvijek čekaš, draga,
Onoga što će zakasniti?
Požari, vojske, bolesti, štete...
Dolaze neki novi Skiti;
Dok ti, još uvijek, ko dijete –
Strepiš, hoću li zakasniti.
A čovjek, ah ta lažna pjena,
Što na dnu tvojih zjena kipti,
Kad mu je duša raseljena
On će uvijek – zakasniti.
Postoji put i usputice;
Čemu plač, zašto suze liti?
Gospod koji ti miluje lice
Nikada neće – zakasniti.
San slikan bojom violeta,
A java zgarištem umivena;
Tako si daleko od djeteta,
A tako daleka kao žena.
Dok život oko tebe kao saga,
Prepliće svoje zlatne niti,
Ti samo čekaj – čekaj draga,
Onoga što će zakasniti.
Preni se, djevojčice, iz bolnog nesna,
Jedan je Izvor s kog treba piti,
Tamo te čeka – Labud pjesma,
Požuri! I nemoj, zakasniti...
Ranko Radović
Toronto, Kanada
