Ljepota čežnje
Ti, moje nebuđene zore.
Prstima pišem tajne
po svilenoj pergameni
kao svete spise
i mislim da nisam pjesnik,
jer nemam rime,
ali zato te osjećam i bez pjesme,
laticu po laticu slažeš mi poljupce,
miris tvoj je tanan i pun nježnosti,
laki drhtaji od kojih mi treperi duša kao žica,
gledam se u tvojim očima,
toneš u vir stvarnosti,
a ja još uvijek mislim da si želja,
nadu čuvam dok prebirem
po svjetlosti tvojih dolazaka,
ostvaruješ mi snove dodirom odlučnosti,
ja živim ljubav onako čeznutljivo ženski.
U grudima mi pjesma nenapisana,
razum nijem mi stoji pred srcem što progovara,
samo još čekam taj tihi zvuk jutra,
miris zajedničke jutarnje kave,
odmaknute zavjese i otvoren prozor,
da kažem hvala Suncu
i već mi gasiš žeđ nemira...
Doći ćeš da ugasiš tu ljepotu čežnje,
ali neka...
Nakon ove pjesme...moraš doći.
Vesna Štulić