Molim te, napiši pjesmu
Sjećam se. Tiho je, očiju punih suza, kazala. Odlazim.
I molim te, ne pitaj me kuda. Jednostavno moram otići.
A ti? I ti moraš otići odavde. Daleko. U neznan. Što dalje.
Životom prkosi surovoj sudbini koja se poigrava sa nama.
Prkosi zagrljaju hladnog kamena. Bježi iz njegovog naručja.
Jer, ako ja danas ne odem, prvo mog, a potom i tvog.
A kada mene odavde odvedu, dođi i ugljenom napiši pjesmu.
Našu pjesmu o našoj vjeri u samo našu iskrenu ljubav.
Napiši je ispod prve ulične sjvetiljke na ogradi mosta.
Na početku mosta preko Lima iz pravca grada prema Haremima.
Napiši je. I molim te, tiho je izgovori. Onako, kako ti znaš.
Da je čujem i čitam tamo gjde moram otići.
Da je čujem i tamo gjde me zbog vjere u našu ljubav
zauvijek odvode različite vjere. Tvoj krst i moj polumjesec.
Neka je sunce peče. Neka je kiše i snjegovi saperu.
Neka se prelije u vode Lima. Neka zaplovi na njegovim talasima.
Neka je ponesu Drinom, Savom i Dunavom prema morskoj pučini.
Neka je vjetar raznese u beskraj. Napiši je, uprkos svima.
Čekaću je. Čekaću, da mi je vode i vjetrovi donesu u nesan.
Poneku riječ skrivenu u škrinji sjećanja zaključao sam dovijeka.
Sjećanje na jesen sedamdeset i neke otvara teška vrata neprebola.
Žeže mi i dušu i savjest. Postaje moja vječna molitva.
Niz lice mi kotrlja suze toplije od naših vrelih poljubaca.
Svima sam oprostio. Mladosti moja, praštaj i ti meni.
Mirko Simov Bjelajac
