Ne ostavljaj me dok spavam
Ne ostavljaj me dok spavam,
ko zna koje oči mogu da sanjam.
Pomalo sjetne, al’ možda i nove
neke što dugo sjenkama plove.
Ne ostavljaj me kad sam srećna,
tad nećeš znati da l’ sam ranjiva il’ moćna.
Ja osjet stalno po trenutku mjerim
da neko ne vidi kad treperim.
Ne ostavljaj me ni dok plačem,
mogu da razapnem dugu, kao mačem.
Tužni si dani kad nema oblaka
i kad je nebo umorno od bitaka.
Ne ostavljaj me samu, posebno dok pišem,
u riječi se ne možeš naći ako je izbrišem.
Kad dolete oni što od zore stvaraju veče,
uzletjeću i ja dok sudbina teče.
Vanja Parača
