Oda jedne mladosti
Ponekad samo,
na tren,
setim se
svetlih haljina
i vetra u kosi,
sladoleda u večernjim satima,
piska voza koji dolazi,
stabla čija se kora izlizala od naslanjanja
i vetra u kosi
mladosti koja nas je zauvek napustila
kada voleli smo
iz dosade
greškom
iz radosti
s nevinošću u očima,
zvali se imenima glasno
i nije nas bilo briga
besa ostarelih komšija
koji su spavali u 8,
jer tako treba
da volimo glasno i jasno...
Čuvali smo ljubav
u džepovima jakni
u naborima bluza
Ponekad samo,
na tren,
setim se
nevešto raskopčanih prva dva dugmeta,
dok su ostala čuvala srce da ne iskoči,
izutih novih cipele koje su žuljale,
nogu naviklih na vruću zemlju
crnu kao sto smo mi danas postali
s vetrom u kosi,
koji kao oluja na srce pada
I nije ovo žal za mladošću
ovo je samo sećanje na vreme
koje se nikada vratiti neće
I oda za one
koji su uspeli sačuvati
usne još uvek od želje crvene....
Mariana Qunbar