Okovano nebo
Ugodom te zovem
u nijemosti
utihle bezvučnosti
tek treperenjem oka
i hladnih trnaca
što tijelom mi žežu
žeravicu vrelu.
Potraži me
tamo gdje nebo
sa zemljom se okiva.
Dođi,
presijeci spone nedokučivosti
zasviraj me ispod glasa
i opjevaj do zadnjeg zrna
u pomućenom umu školjke.
Pod grlo mi stavi nož.
Bez krika i jecaja,
bez boli utješne.
Strpljivošću plišane igračke
čekam.
Uvijek ista ponovljivost,
opetovanost izgovorenih riječi
drhti mi sada tišinom
kroz čekanje
da nož kojim me ubijaš
donese iskupljenje,
pokorom me zalije
potekle krvi
i odriješi me grijeha
moje obične smrtnosti.
I ponovo me
ni iz čega rodi.
Jasna Šemiga-Pintarić
